U prošlom nastavku Nikola, inače student na razmjeni u Omanu, je bio u clubu, muzeju, kod palače, na tržnici, na plaži, jeo s poda, dobio cimera :-( , izgubio cimera :-D, and now the conclusion.E pa dragi moji, kako smo do sad tako ćemo i dalje, kronološki!Subota je bila moj prvi dan na na novom mjestu za koje sam mislio da je neka firma ali suprise suprise! Dan je počeo bajno. Ja izišao u 7.20 na mijesto gdje su mu rekli da čekam autobus koji će doći u 7.30. Super! Samo mi nisu rekli koji autobus. Sjedim ja, skupilo se još nekih domaćih studenata, staje prvi autobus pun studentica. Kontam, u ovaj bolje da i ne pokušavam ko zna šta bi moglo biti. Ide drugi, isto tako. Staje treći, ja ustadoh da ga pitam gdje će, vozač mi samo odmahnu rukom kao, gdje si ti pošo nije ovo za tebe. Staje četvrti, ja povirih na vrata, vozač me blijedo gleda, ne znam šta bi ga pitao jer ne znam ni ja gdje trebam ići. Mislio sam kad su mi ovi već sredili prevoz da će ovaj bar znati da ću doći, nije me baš teško razlikovati od ostalih (ćao, ja sam Nikola Petrić a sve oko mene je crno bijeli svijet) jer svi muški nose samo bijelo a sve ženske samo crno, ja sam naravno šaren. E pa ja sam tu bio kao šarena vrata a on me gledao kao tele, još ga ja upitah gdje ide, kad ono on ne govori engleski. Te ja lagano iziđoh, bolje ne otići nigdje nego da me ostavi negdje u p.m. pa šta ćeš onda. To je već bilo u 7.55, te ja odlučih otići do ovog čike što je zvao za ovaj prevoz ranije da vidim šta se dešava. Ja u njega u ured, kažem mu tako i tako, on okrenu neki broj, kaže: "Hajde požure eno te čekaju tamo." Te ja ko bez duše, punim trkom tamo upadam na autobus kažem: "Sorry I am late." Ovi mi se smiju kažu: "Its ok, take your time." Ispade kao da sam ja zakasnio. Tu mi je tlak skočio milion, ja čekao 40 minuta, ali dobro nema veze. Bar sam krenuo. Znam da ne bi trebala biti duga vožnja pošto mi je Dr. Salim rekao da je to negdje blizu sveučilišta. Idućih sat i po ja sam se vozo sa tim autobusom. Vozač retardiran. Isto kao da sam ja sjeo za volan i vozam ove domaće studente po firmama u Muscatu. Nema on pojma gdje se šta nalazi. Ovi mu objašnjavaju gdje je šta. Ovdje lijevo, ovdje desno, ovdje pravo, ne tamo promašio si, vraćaj se nazad. Polukružna okretanja na sred raskrsnice. Upade negdje u slijepu ulicu, ovi morali izlaziti iz autobusa da ga navode dok se okrećao. Katastrofa. Još kad sam vidio šta se tu dešava, da mu svak po na osob mora objesniti gdje ga treba odvesti, e tek sam se tad nasekirao. Šta ću mu ja objasniti, on ne govori engleski, a ja i onako nemam pojma gdje idem. Probao sam ranije nazvati Dr. Salima, isključen mu bio mob., on je inače na odmoru ovaj tjedan. Kako vrijeme prolazi, sve je manje studenata u autobusu, brzo će doći i na mene red, a šta onda! Kad, svijetlo na kraju tunela, zove Dr. Salim. Kaže: "Gdje si?" Rekoh: "Evo me u autobusu vozim se." "Je li vozač tu blizu?" "Jeste evo ga tu je." (nije, otišo je kući prije pola sata sad smo na autopilotu!) "Daj mi ga na telefon." Onda mu je on nešto objašnjavao 5-6 minuta. Ovaj spusti, vrati mi telefon, ja ga gledam. Šta sad? Poče pričati s ovim domaćim studentima, pa mi jedan od njih reče da je došlo da zabune, i da me ovaj stručnjak vozio na pogrešno mijesto. A ovo je još zaplet, nismo još stigli do vrhunca. Nakon presjedanja na sred autoputa, našao sam se u nekom drugom kombiju kojeg vozi neki frend od ovog prvog vozača, i on me izbaci ispred neke zgrade u sred grada i reče: "To je to. Tu si." Ulazim ja u zgradu s parčetom papira (što bi drug Nemanja rekao), na kojem piše ime čike kojem se trebam obratiti. Pravo na recepciju! Tamo kažu: "Na kat." Ja na kat, tamo jedno 20 vrata a na svima pločice s imenima. Super, ništa lakše! AHA! Sve piše arapskim slovima. Sad ja blejim ko tele. Naletim na prva otvorena, kuc kuc, i krenem s pjesmicom: "Dobar dan, ja sam Nikola Petrić, student na razmijeni, bla bla bla, treba mi Mr. Nasser." E, sad ovaj bleji, nema pojma o čemu pričam, samo mi reče da Nasser nije tu i nema ga čitav dan, ali odvest će me on do ovog drugog inžinjera pa ćemo vidit zna li on išta. Mi u njega, ja opet opalim pjesmicu, ni ovaj nema pojma o čemu pričam. Ja već kontam da me je vozač doveo na pogrešno mijesto, što bi onda bio vrhunac dana. Hajde sad će me ovaj drugi odvesti kod ovog trećeg da vidi zna li on išta. Ja u trećeg opet s pjesmicom, i ovaj me gleda ko da sam s Marsa pao u njegov ured, blage nema o čemu se radi ni šta ja hoću. Ja gotov. Počeo me on ispitivat šta kako, ja se počeo smijat. Ne mogu više da vjerujem šta se dešava čitav dan. Haletam od 7.30 ko muha bez glave, gdje god dođem nitko ništa ne zna. Sreća pa su ovi ljudi ovdje ljubazni pa im se da slušati šta imam reći i provjeriti o čemu se radi, inače da sam kod nas tamo, ne bi ni do ovog drugog došao, neka bi me napirlitana teta u nekom uredu, nezadovoljna plaćom, frizurom, poslom, mužem...., razgulila iz prve. I taj treći povlači prvi razuman potez i zove ovog Nassera, i on mu napokon objašnjava o čemu se radi. Aleluja braćo i sestre, stigao sam na pravo mijesto nakom 2 i po sata kentranja. Tad mi ovaj treći inžinjer, Jakub, objašnjava gdje sam došao, a došao sam u "Bausher Municipality." Bausher je jedna od 5 regija od kojih se Muscat sastoji, a municipality je nešto kao urbanistički ured. Oni su zaduženi za urbanističko planiranje te regije, za izdavanje građevinskih dozvola, nadzor svega što se gradi, za održavanje i izgradnju cesta i rasvjete, itd., ali to je uglavnom to. Ja mu onda kažem za svoje izvješće, i poplave, a onda me on poveo u obilazak poplavom pogođenih mijesta. To je bilo zanimljivo. A onda kad sam trebao nazad na sveučilište, čekao sam autobus 45 minuta, vani, na žegi najvećoj u 1 sat. Kad onda vozaču nisam skočio za vrat neću nikad. Na ručku je onda naravno bila komedija sa mnom kad sam počeo prepričavati događaje, pa je onda i meni sve bilo pomalo komično. Na kraju dana smo otišli u ovaj shopping centar po namirnice, i lagano u bešiktaš jer smo manje više svi bili umorni za ići negdje.
E u Nedjelju sam upoznao ovog direktora Nassera, super lik. On je inače stvarno direktor tu, i stvarno me je dobro primio, objasni mi sve, i uputio me kod ovog glavnog inžinjera. Kad smo došli kod njega u ured, on se zvao Salih, sjeo on za stol, ja prekoputa njega, kaže Salih:"Daj mi samo pet minuta molim te da završim sa ovim papirima." OK! Nema frke. Idućih sat i po sam ja sjedio u toj stolici kao komad namještaja u uredu, Salih mi ni riječi nije rekao. Završio on i s tim papirima, i sa 30 ljudi koji su prošli kroz ured, i s kima sam se svima upitao, i tu je bilo i razgovora preko mene (doslovno preko mene), da nije šta jest, i da nisam gdje jesam, ustao bih nakon sat vremena i otišao. Ali dobro, šta ćeš, ja vam samo pričam tj. pišem kako je bilo, nije da se žalim, nisam ni mislio da će sve savršeno biti, kao što to u životu obično i ne biva. Nakon toga, kad sam shvatio koliko je sati i šta me čeka u iduća tri dana, onda je bilo lakše. Malo sam se adaptirao i to je to. Što jest jest, i ovi imaju puno posla, pogotovo sad nakon ovog hurikana, pa sam ja tu upao malo nezgodno, ali na koncu nije sve bilo tako loše. Taj dan sam kasnije išao po gradu sa Salihom i ovim nekim izvođačem radova, Salih mu pokazivao oštećene dijelove cesta koje trebaju popraviti i tako. A kad sam došao natrag na sveučilište, upoznao sam i prvu studenticu koja je došla na razmijenu. Grkinja, i zamislite kako se zove ona, kao prva studentica! Zove se Eva. Prva studentica. Simbolika ili šta! Zapravo ne zove se točno Eva, to je skraćeno od nečega puno dužeg, ali svi je zovu Eva. Eva je s građevine, kao i ja, i nas dvoje smo jedini građevinci na razmijeni ovdje. E ima li sad tu neke simbolike ili šta! :-D. Jao sad sam s ovom rečenicom pravo zakuhao situaciju, pa se pravo veselim komentarima na ovo sve, pogotovo od muške ekipe.
Moji idući radni dani su prošli dobro, ako izuzmem sva čekanja svakog živog na koja sam se više i bio navikao. Obišao sam dosta gradilišta, a ima ih stvarno dosta u Muscatu, grad se širi popud požara na sve strane. Zato su sad imali velike probleme kad je ova poplava naišla. Muscat je inače s jedne strane totalno okružen visokim planinama i brdima, a s druge strane je more. A područje grada je totalno ispresjecano malim kanalima kojima otiče voda od kiša s okolnih planina u more. Ti kanali se zovu "vadi". Pošto ovdje nisu imali nekih jačih kiša u zadnjih 30 godina, ljudi su počeli graditi objekte u tim vadima, jer kao što rekoh grad se širi jako brzo i ponestaje im prostora. No međutim, naletio Gonu (hurikano), i donio toliko kiše da su se ti vadi pretvorili u velike kanale kojima je voda buičnim karakterom s okolnih planina krenula put mora i sa sobom odnijela sve što joj je bilo na putu. A u neka doba je bilo toliko vode da vadi to više nisu mogli kanalizirati, a i kuće i ostali objekti na putu nisu bili od velike pomoći, pa se voda izlila na sve strane, tako da se skoro čitav grad pretvorio u jedan veliki vadi. A i razina mora se zbog hurikana digla tako da je i more potopilo 150-200 metara obalnog područja, pa se sva ta voda sastala u gradu, pa zamislite kakva je to poplava bila. Pročitao sam negdje da je procijenjena šteta od hurikana 1.5 milijardi riala, to vam je 3 milijarde eura. Eto to je ukratko bilo što se dogodilo u Muscatu za vrijeme hurikana. Ostali dani na poslu su prošli u znaku mojih obilazaka gradilišta i mijesta oštećenih poplavom u Bausher regiji, a pozitivna nuspojava svega toga je što sam ja u svim tim obilascima obišao i veći dio grada, i vidio skoro sve značajnije stvari, pa se počinjem i malo snalaziti gdje je šta kako doći gdje. Tako da kad sve zbrojim i oduzmem, ovaj tjedan je bio jako koristan i poučan i drago mi je da sam bio gdje sam bio i radio šta sam radio.
Nakon toga je uslijedio odličan vikend koji je sad već prošao, ali ja malo kasnim sa izvješćima, pa detalji slijede u idućem postu. A došlo je i još novih studenada i još jedna studentica, pa o svemu tome, nadam se uskoro.
