Jao ljudi gdje sam sinoć bio. Ne znam je li smiješno ili tragično. Nismo znali gdje ćemo, ne bi daleko pošto se moramo ranije vratiti radi ovih što se ustaju u 5.30 na posao, i kaže ovaj Beker: ˝Hajmo u ovaj club imaju neke djevojke pjevaju, nije daleko.˝ On je nas već prije navlačio da idemo u taj club, ali kočio nas je Nemanja kojeg je on već jednom vodio u taj club. Nemanja bi pozelenio svaki put kad bi se spomenulo to mjesto i rekao: ˝Ma idite vi bre, ja neću tamo da idem više nema šanse!˝ Tako da smo do sada izbjegavali ići tamo radi njega. Nismo ni slutili koliko smo sretni bili, do sinoć. Inače, Nemanja je meni već pričao o tom mjestu i njegovim ne baš lijepim uspomenama, ali nije mi dočarao pravu agoniju odlaska tamo. Tako da sam još uvijek bio blaženi u naznanju. A rekao mi je i pravi razlog zašto nas Beker stalno forsira da idemo tamo. Navodno, Beker je zapikiro jednu od tih izvođačica u tom clubu koja nastupa (ako se to uopće može nazvati nastup) pod imenom Nataša. Sad već možete naslutiti porijeklo tih mladih umjetnica (ha ha ha). I nakon evo već desetodnevnog natezanja s Bekerom, odlučimo otić tamo da vidimo šta je više to čudo koje on toliko forsira. Sad mi nije jasno kako je Nemanja, znajući u šta se upuštamo, odlučio ipak još jednom otići tamo. I krenemo nas šestorica tamo oko 21.30, svi s Bekerovim autom. Baš nam je bilo lijepo četvorici na zadnjem sjedištu njegovog auta, a to baš i nije bilo tako blizu kao što je on rekao. I zamislite, nevjerovatno, ja sam uspio zaspati u toj kamari na putu do tamo. Nešto neviđeno na ovim prostorima! Ovi me ne znaju tako dobro pa im je to bilo zanimljivo. Eeeee da znaju gdje sam ja sve..... No dobro. I stignemo mi tamo, to je u nekom fensi hotelu. Uđemo unutra, i imaš šta vidit. Ona na Jozi, Meho na njojzi, i tarlahaju! Šalim se, ali situacija je jednako tragična. Lokal je veličine 80-ak kvadrata, mali šankić, malo veća bina, ostalo sve je gledalište od okruglih stolova i stolica koje su sve naravno okrenute prema bini. A na bini, manifestacija! Stoji pet djevojaka, finih mora se priznat, bjeloruskinje, obučene u tursku neku odjeću, ono kao za trbušni ples, i pjevaju Hit me baby one more time od Britney Spears čagajući u blago usklađenoj koreografiji s Muhtazom. Ja se umal nisam srušio s noga. Uhvatilo me ono moje. Nakon toga je uslijedila Celine Dion i ostali MTV hitovi prekinuti po kojim domaćim hitom. Ludilo brale ludnica, totalna manifestacija, atmosfera ko na sahrani. Sjedi 10-ak likova, što domaćih što stranih u rasponu od 35-50 godina, svaki za svojim stolom, i ko bez daha prate performance. To je tužni dio priče, to i činjenica da sam ja actually tu. Sjeli mi u kut, malo sa strane, dođe konobar i donese nam dvije zdjele kokica. Još samo da je izišao krotitelj s bičem i pravi cirkus. I, šta se sad tu dešava. Da ne bi bilo da dođete i da samo gledate, jer to bi bilo dosadno je li, hoda neka kineskinja oko stolova obučena kao konobar i nosa neke velike ogrlice preko ruke i drži neke male krune, one kao na izboru za miss. I, onda vi kao oduševljeni pasivni posmarč, možete kupiti tu ogrlicu ili krunu koju onda ta kineskinja odnese djevojci na bini koju ste izabrali. Ako sad očekujete da će ona sići pa plesati oko njega, ma jooooook. Ona taj rekvizit okači na sebe i drži ga jednu pjesmu, i za to vrijeme dok se razmeće kompliciranim pokretima Muhtazove koreografije, gleda u ovoga što je kupio tu ogrlicu ili krunu. Vrhunac večeri. Erupcija oduševljenja. Budi Bog s nama! Da se raskriviš ko siroče. Vaginalna manipulacija na vrhuncu. Ima i neka razlika između te ogrlice i krune, osim u cijeni, ali nisam zapamtio ni primjetio u čemu je razlika, jer me ono baš nije zanimalo. Bit će da te s ogrlicom gleda, a s krunom te baš gleda, ili te baš baš gleda. Beker je Nataši uzeo jednu tu krunu, pa ga je ona baš baš gledala, pa je bit će to to. Koliko para, toliko muzike, uvijek je bilo. Majko mila gdje dođoh! Pa ne mogu da vjerujem da netko može biti onako očajan. Ja sam u to već samo čekao kad će netko reći da idemo, a i ostale face, osim Bekerove, su bile zrele za to. Ne znam ni tko je rekao: ˝Hoćemo li i..˝, i ja sam već bio na vratima. I onda šlag na kraju. Kaže Nemanja kad smo pošli: ˝Hajte ovamo, ovo morate vidjet.˝ Uvede nas kroz vrata koja su bila odmah do ovih od ovog kuleraja gdje smo bili, kad tamo sve isto samo u arapskom stilu. Game over. Izletili smo poput vjetra iz hotela. Jeste da je jedina veza ovoga i Omana to što se zapravo ova manifestacija dešava u Omanu, samo to, ipak je još jedno iskustvo. Pomalo komično, pomalo tragično, ali svakako vrijedno spomena i dio cijele ove Omanske avanture.Dobili smo spisak mijesta koja ćemo posjetiti, i to me veseli jer ćemo upoznati, ne sva, ali većinu lica koja nam Oman može pokazati. A kako ja budem putovao nepreglednom Omanskom pustinjom, tako će te me vi pratiti kroz ovu neponovljivu avanturu preko ovog bloga.
Jaaaaaaaaao kakav izričaj, pravi pjesnički zar ne! :-D. Odo sad kroz pustinju i pustinju do studenskog centra na kilo riže i malo piletine.
Evo jedna kratka sa sveučilišta.
