Vrijeme u Omanu: ´´Upalite pekaru na 200 stupnjeva i ostavite da se peče non stop!´´

Draga obitelji, od kojih mama tata sestra baka tetka ujna striko......, drugarice i drugovi, kolegice i kolege, svi prisutni i nazočni koji me znaju i poznaju: Šta ima? :-D. S nekim sam se čuo, s nekim nisam, s kim nisam nemojte mi zamjeriti. Vidim da se svi pitate gdje sam i što se ne javljam, e pa evo me. Nisam vam se javljao jer nisam imao pristup internetu, do sada, po radi nekog kabla. Ali sad je tu i sve je OK. Situacija se znatno popravila od zadnjeg posta koji sam pisao u Petak na večer a objavio tek sada zbog gore navedenog problema. Vidim da mi komentirate blog. I to iza leđa! Sram vas bilo! Naravno, šalim se. Jako mi je drago vidjeti da pišete komentare i da čitate blog. Puno vam hvala za to. Dajete mi motivaciju da nastavim, nadam se u istom svijetlu.

Subota ovdje je opet bila prilično dosadna, proveo sam je čitavu u sobi. Ali mi je za večerom prišao jedan fini čiko, koji ide pod imenom Nasser i inače vodi ovaj Faculty Club gdje boravim, i rekao mi za internet i kome se trebam javiti na fakultetu. Pa sam ja to i uradio sutra ujutro nakon doručka. Na fakultetu su me dočekala dva jako ljubazna Omanca, Dr. Abdulah i Dr. Ali. (ali ne onaj Ali seronja što mi je udario šupljak na aerodromu nego drugi Ali). Oni su me upoznali s Grkom Stamom (što je skraćeno od Stamo....nešto), Englezom Khalidom, Japancem Toshijem (što je isto jako skraćeno od Toshicu...., možda i tamaguči ko će znat) i Omancem Matarom. Svi su super likovi i sa njima provodim dosta vremena. Kasnije sam upoznao i srbina Nemanju, pa se sa njim odmaram malo od engleskog. Matar je student ovdje i ide u Banja Luku na razmjenu za koji dan, pa je naravno pun pitanja. Ali je super lik, jako ljubazan, pa mi nije problem objašnjavati mu stvari, a on mi je i pokazao čitavo sveučilište. Inače svi ljudi ovdje su jako susretljivi i ljubazni, iskreno, nije mi jasno kako im ne dojadi stalno se smješkati. Ali su uvijek spremni pomoći šta god da trebalo. A sveučilište je stvarno ogromno. Znam da sam to već rekao, ali nisam znao da je ovoliko. Više je grad nego sveučilište. Ima banku, bolnicu, trgovine, ogromnu džamiju, kuglanu, teniske terene, bazen, teretanu, laboratorije za sve živo, najveću knjižnicu u čitavoj široj regiji,..... I sad će te reći pa šta Nikola bulazni to i jeste grad. Jeste, ali je sve to napravljeno u isto vrijeme (1986. godine) i sve su zgrade slične i na istu temu, i sve je ograđeno. Mislim da ako sve uzmem u obzir, da je veličine Mostara. Rekoše mi da u svim ovim Arapskim zemljama, ima samo jedno veće u Saudijskoj Arabiji.

Vrijeme ovdje je katastrofa. Sreća da mi je soba klimatizirana, inače, ili ne bi spavao ili bi se vratio prvim avionom nazad. Za sve vas koji se žalite da je u Mostaru vruće i sparina, blago vama, ne znate šta je prava žega. Sve živo je ovdje klimatizirano, i to drastično. Vani je 40-tak a unutra 18 stupnjeva. Pa svaki put kad iziđeš vani, kao da te netko poklopi u toster. i Reći će te:´´Pa šta je 40, u Mostaru je 46 stupnjeva´´. Ovdje je 40, ali kakvih!! Ovo je jedino mjesto gdje sam bio, gdje je gore u hladu nego na suncu. Na suncu bar znate da je vruće pa se sklonite u hlad. Ovdje kad uđete u hlad, ništa se značajno ne desi pa te počne nervirati! Kakav je ovo hlad?! Vlaga je užasna. Može se nožem rezati. Kad hodate vani isto kao da hodate u jako toploj vodi. Sve se ljepi. Bljak! Dosta o tome. Sreća ima klima!

Cijene ovdje nisu previsoke. Malo su skuplji od nas, ali ne puno. Danas smo bili u Nekom ogromnom shopping centru, može se naći stvari koje su čak jeftinije nego kod nas.

E sada par informacja za moju užu obitelj. Smještaj je super. Kao u hotelu. Hrana je također odlična. Imamo sva tri obroka i za sada jedem sve što nude. I stolica je uredna i redovna tako da mi ništa ne škodi:-). Eto tako. Pa da se ne morate sekirati ni za šta.

Danas mi je bio prvi službeni dan na poslu. Za mene je zadužen Dr. Salim. Rekao mi je da ću raditi na sustavu za zaštitu od poplave koji još ne postoji, i koji tek treba biti izmišljen. I morat će biti nešto novo, još neviđeno na ovim prostorima, a ni u svijetu. Kako ih je nedavno klepio ovaj uragan, sve živo poplivalo, pa sada planiraju neki sustav zaštite. Uglavnom, moj prvi zadatak je da napišem rad o poplavama generalno. Pa ću onda pisati i proučavati ovo što se desilo u Omanu, pa bih nakon toga trebao raditi u AutoCAD-u i laboratoriju na razvijanju ovog sustava. Takav je plan. Imam malu tremu glede ovoga svega jer ne znam koliko točno očekuju od mene. Dr. Salim je zvučao jako ozbiljno kad mi je objašnjavao šta trebam radit. Ja ću probati iskopati sve o poplavama, pa ćemo vidjeti. Također mi je rekao da će mi probati srediti da radim dva tjedna u nekoj tvrtki van sveučilišta, pa ćemo vidjeti šta će od toga biti. Uglavnom, sve u svemu ne zvuči loše, nešto će se i naučiti nadam se.

Što se tiče IAESTE-a ovdje, usko je povezano sa sveučilištem, što kod nas nije slučaj ni pod razno. I vode ga profesori i asistenti što je također neuobičajeno. Trenutno je ovdje 7 studenata na razmjeni, a očekuje ih se 27 ukupno, od kojih 9 cura i 18 ovog drugog. Kako sam čuo, program za strane studente je jako dobar. Svaki vikend se putuje negdje drugo, pa se tome jeko veselim.

Eto tako. Ovaj post je malo više informativan, nadam se ne manje zanimljiv. Pišite mi i dalje komentare, biti će mi jako drago. Until next time, mahanje from Oman!

Pale sam na svijetu

I, napokon, evo me u Omanu. Let je prošao glatko. Ne mogu da vjerujem, ali postoji jedno mjesto na kojem ja ležim a ne mogu zaspat. Nisam mislio da postoji takvo mjesto na Zemlji. Doduše i nije na zemlji nego u zraku. Ne znam zašto, ali u avionu nikako nisam mogao zaspat. Iako sam bio opušten, možda i previše s obzirom da mi je ovo prvo putovanje avionom, samo sam pomalo kunjo, vrtio se namještao ali ništa. E, gdje ranije ovo nisam otkrio. Mogao sam nabavit jedan onaj mali aviončić na žetone ko što su oni kod prodajnog, donijet ga na fax, i ne bi spavao na predavanjima. Ubaciš markicu, aviončić počne kružit u krug, ja počnem pisat, a profesor zovne dečke s bijelom košuljom malo dužih rukava.
Iz Istambula sam krenuo u 21.35 h, a u Muscat sletio u 2.10 h, tj. u 3.10 h pošto je ovdje vrijeme još jedan sat naprijed. I ko kaže da muslimani još žive u srednjem vijeku, evo ovdje žive dva sata prije nas :-). Na ulazu u aerodrom je stajala neka djevojka, zamotana naravno, i držala je papir. I sad mislite da je na papiru pisalo moje ime i živjeli su sretno do kraja života. NE! Pisalo je neko strano ime, a mene su dočekala duga lica i buljave oči carinika, kad sam im izvadio kopiju svoje vise na A4 formatu. Tu je bilo malo objašnjavanja, pa su oni onda zvali sveučilište uglavnom, nakon kraćeg čekanja po mene je došao Ali i sa njim neki Arap McRae koji me je vozio do sveučilišta. Pilot žešći. Ne znam šta bi vam rekao, jesam li do sveučilišta došao autom, ili sam u Muscatu još jednom presjedao na aerodromu. A vozio je neko zanimljivo auto koje, kad pređe 130 km/h, počne pištati. On nije znao engleski, ili je nekomunikativan, uglavnom u autu nismo razgovarali, a čulo se samo aaaaaa128km/h aaaaaa129aaaaapipipipipipipipipi129aaaaapipipipipipi129aaaaaaaapipipipipi129...... Bilo mi je nezgoda ali sam se svejedno smijao. Doduše, do sveučilišta je većinom autoput, pa nije bilo tako strašno.
Po onome što sam vidio iz aviona dok smo slijetali, Muscat je prilično velik. Pa ekvivalentno njegovoj veličini je i ″Sultan Qaboos University″, na kojem sam i smješten. Danas sam malo prošetao okolo, i stvarno je golemo. Kao mali grad. Zgrade, ulice, trgovi, fontane, trgovine. Sve je ograđeno i sve na jednom mjestu. E, sad da vam objasnim zašto je naslov ovog posta ″Pale sam na svijetu″. Kada je Ali došao po mene na aerodrom, dao mi je ključeve od sobe i rekao da će netko doći po mene ujutro oko 10. Super. Ja se ustao u 10 do 9, istuširao, obrijao, i sjeo i čekam. I čekam. I čekam. I čekam. Pa legnem i odspavam. Pa još malo odspavam. Pa malo radim na laptopu. Pa još malo odspavam. Znači počeo sam čekati malo prije 10, i dočekao sam 17.00 sati. 7 i nešto sati čekanja u sobi. Ukupno 12 sati u sobi u komadu od kad me McRae doveo s aerodroma. Naravno, od aviona nisam ništa jeo ni pio. I onda stvarno više nisam mogao. Obučem se i iziđem. I vani imam šta vidjet, tj. nemam šta vidjet pošto nema nikoga. Nigdje nikoga nikako. Ja nisam mogao vjerovati. Ova zgrada u kojoj ja spavam više liči na hotel nego na studenski dom. I potpuno je bila prazna. Vrata otvorena, restoran prazan, mjesto portira prazno. Iziđem vani, vrućina mi opali šamar, i opet nigdje nikoga. Da vam malo dočaram, zamislite da hodate po čitavom Mostaru i ne vidite ama baš nikoga. Pustara teška. Hodao sam dobrih 15 minuta prije nego što je negdje u daljini auto naišlo cestom. Ja sam već frapiran. Ne mogu da vjerujem da na čitavom sveučilištu, koje radi, nema nikoga. Naravno da ima, ali ne mogu da vjerujem da je tako malo ljudi ovdje i da su svi u isto vrijeme negdje zaštekani. Ja sam hodao još pola sata u potrazi za trgovinom (koju kad sam našao nije radila pošto ovdje ništa Petkom ne radi), i sreo neke tri cure i dva čistača. I nikog više. Maloprije sam bio na večeri u restoranu, sam. Nitko više u čitavom restoranu nije bio. Ja i jedan jako prijatan konobar iz Indije. On je ujedno i prvi s kim sam progovorio nakon 14 sati. Ja ne znam o čemu se ovdje radi, ali Ali me je pravo nasekirao. Što je još gore, ne mogu naći internet, u sobi ga nema, mobitel mi je izgubio svaku funkciju, ništa ne radi ne mogu kupiti karticu za govornicu, a nikoga nema da pitam za telefon. Poruke mi stalno dolaze a ja ne mogu odgovoriti, a svaka nova koja dođe sa sobom donese malo više panike od mojih. A mene hvata nervoza jer prije jutra ništa ne mogu.
No nije sve tako ni crno. Soba mi je super. Dvokrevetna a ja sam. Super je uređena, ima svoje kupatilo, ima TV i frižider, klimatizirana i dobro prostrana. Doduše ovdje je sve živo klimatizirano, a temperatura unutra i vani se drastično razlikuje. Kad sam ušao u sobu prvi put, bilo mi je hladno, pa sam morao to malo regulirati.
Za sada situacija i nije baš sjajna a evo vidite i zašto. Ali uvjeren sam da će biti bolje, samo da mi je upoznat nekoga tko je ovdje kao i ja na razmjeni. Nadam se da nisam ja jedini. Ako ništa tuga je lakša udvoje. Odo sada, upravo mi je došla poruka od sestre kako kući svi poludiše što se ne javljam. Sad sam se i ja pravo nasekirao. Mogu samo zamislit kako su svi u panici, a ja im se ne mogu nikako javiti. Nismo se čuli od Istambula. Ne da mi se više ni pisati a ne vjerujem da ću moći i spavati. A tek je 1 sat. Bit će duga noć!