Dajem otkaz!

Novi radni tjedan je počeo s novim radnim mjestom u novom, glavnom Muscat Municipalty-ju. Sa mnom je trebao ići jordanac Jafar u istom autobusu pošto radi u istoj regiji, pa smo se dogovorili da skupa idemo čekati. Naravno, svakog vozača ponovo moramo pitati gdje ide, ali ovaj put je lakše pošto Jafar govori arapski pa se može sporazumjeti. I naiđe autobus, ovaj ga pita vozi li na ovo Rui mjesto gdje trebamo ići, vozač kaže da vozi ali može povesti samo njega, a mene ne. Zašto, Boga upitaj jer radna mjesta su nam u tom Ruiu na razmaku 5 minuta vožnje. I Jafar dobar čovjek odluči ostati sa mnom čekati drugi autobus da idemo skupa. Naiđe drugi autobus, ovaj pita ide li za Rui, kaže ide ali može povesti samo mene ali ne i njega. Šta da vam kažem, glupost na vrhuncu. Kao da su se dogovorili da nas zaje. I šta sad, ne mogu ja sad čovjeka ostaviti on propustio svoj autobus radi mene, te se nateži s ovim vozačem, pa onda on zove nekoga, mora odobrenje dobiti da poveze još jednog studenta, i na kraju hajde, povesti će i njega. Stignem na pravo mjesto sat i nešto malo kasnije, pošto je ovo skroz na drugom dijelu grada pa se ima fino truskati do tamo. Dr. Salim mi je dao broj inženjera Muneera kojeg trebam zovnuti kad dođem, on će me kao primiti. Zovem ja Muneera tri puta u 15 minuta, ne javlja se. Uđem u zgradu, na recepciji pitam za Muneera, ovi meni: "Kojeg Muneera?" Ja mu naravno ne znam prezime jer mi nije nitko rekao, pa kažem inženjera Muneera, kao da to nešto mijenja u priči pošto je u zgradi 40% zaposlenih inženjera, ali ovdje izgleda mijenja, pa me upute na 3. kat. Ja na treći, pitam za Muneera, ovi naravno ne znaju o kojem je Muneeru riječ, pa ja opet probam s onim inženjer, kažu: "Probaj na drugom." Ja na drugi, ista stvar, kažu probaj na četvrtom. Ludilo, majke mi kao skrivena kamera. Ja na četvrti, tamo napokon ured inženjera Muneera, i eto ga super, kraj priče. Aha. Tek smo u početku zapleta. Muneera vrlog naravno nema u uredu, a kad sam ja došao njegova tajnica, koja je inače muškarac, melje na telefon i ono u po razgovora pita me šta hoću. Ja hoću Muneera, a on meni kaže: "Nije tu, izišao je i neće doći za najmanje 2 sata, iziđi vani pa ga zovi." I naravno nastavlja sa svojim razgovorom. Scena kao iz filma. Jao u to mi tlak lagano prelazi u crveno. Ja iziđem vani i zovem Dr. Salima i objasnim mu situaciju. On kaže idi i traži moju sestru koja radi tu i koja se zove Salima. Baš dražesno. Opet driblanje oko Salime, probaj drugi, probaj prizemlje, naučio sam zgradu na pamet. I nađem napokon Salimin ured, Salime naravno nema. Gdje je? Na sastanku koji će završiti ko zna kad, reče tajnica. Opet Dr. Salim, ovaj put kaže idi traži Kalifu. Majko mila pa ovo prerasta u tešku tragi-komediju, do sad sam bar znao šta tražim, muško ili žensko. Šta je sad Kalifa? Opet hodanje i vozanje po zgradi, šta da vam kažem, užas. Napokon nađem Kalifin ured, još uvijek ne znam šta je Kalifa, pitam samo je li Kalifa tu? I šta mislite? Saga se nastavlja a tlak raste. Nema Kalife, vani je, neće doći za 2 sata. Budi Bog s nama! Ne znam više šta bi! Strah me nazvati Dr. Salima, možda mi kaže idi traži Papu. A tko zna možda bi njega i prije našao tamo nego ove nadriinženjere. Vratim se ja do Saliminog ureda, ona je bar negdje u zgradi na sastanku, pa ću čekati da završi. U to zove Dr. Salim, kaže idi opet u Kalife, doći će brzo. Hajde de! Ja u Kalife, naravno on nije tamo, ali nakon 20 minutnog čekanja ulazi Kalifa, Kalifae, masculinum. On je, nije ona. A vala bi se i čudio da je ona. E, od tada pa u iduća 2 sata je uslijedila jedina svijetla točka dana, jer sam se vozio s Kalifom i nekim čikom iz neke tvrtke koja vrši popravke ceste oštećene poplavom, pa mu je Kalifa pokazivao šta treba popraviti. Cesta je vijugala preko nekih planina, pa onda pored mora, pa onda opet preko planina, pa preko nekoliko vadija do jednog malog sela na obali. Krajolik je bio pravo zanimljiv, a cesta je bila kao vožnja vlakom smrti u luna parku. Cesta na ovakvom terenu negdje u Europi bi bila non stop u zraku i u mraku, ali ovdje ide preko brda i dolina gdje koze ne da pasu pod ručnom, nego vise na užadima pod punom planinarskom opremom. A koza ima kao u priči. Svako malo jedna, dvije ili pedeset na sred puta i ne brkaju ćeif kad nailazite s autom, one su glavne. Ja pitam Kalife koji je ovdje max. dopušteni nagib ceste, on kaže da ne prelazi 10%, a ovaj drugi što pravi ceste kaže da na ovoj cesti ima nagiba i do 17-18, pa čak i do 20%. Ja vjerujem ovom drugom, jer Kalifa je vozio Cherookia, i bilo je strana na kojima nije mogao ići više od 40 na sat. Šalta on, manja, ali ne može preko 40. Uglavnom, taj dio dana je bio koristan i zanimljiv, ali onda opet slijedi sranje. Dok sam se vozio s Kalifom, zove me Abdulah sa sveučilišta da mi kaže da će po mene doći neki drugi vozač, i pita me broj telefona. Znači čovjek me zove na mobitel, i pita me koji mi je broj telefona. A ja još gori, kako me on upita, ja rekoh da sačeka ,malo da potražim u imeniku, pa onda skontah i za Boga šta radim i šta me ovaj pita. Majko mila pa ne mogu da shvatim nikako. U to mi mobitel lagano odumire, baterija mi slaba, a ovi navrli da zovu sa svih strana. A mobitel mi je neophodan za kasnije pošto će me ovaj novi vozač zvati kad bude pred zgradom da iziđem. I naravno u stilu cijelog dana, kad sam došao nazad u ured, mobitel je već davno bio dao svoje posljednje elektrone. Manifestacija. Iziđem ja odmah ispred zgrade, kontam vidjet ću ovoga kad naiđe prije nego me zovne i sva će biti ok. Ali taj dan ništa pod milim Bogom nije bilo ok. Prije nego što sam izišao, rekao mi Kalifa da ako mi ne dođe bus, da se vratim unutra i da će mi on srediti prijevoz. I čekao ja autobus 45 minuta, vani, na žegi, ovog nema. Hajde, sreća imam back up plan, srediti će mi Kalifa prijevoz. Malo morgen! Ja se vratim unutra, Nema Kalife, naravno. Kalifa je kao propuh u svom uredu. Tlak mi probija sve ljestvice. Moram vam reći da sam se spomenuo toliko majki, morati ću u Ratka na ispovijed. Šta ću. Uzeti ću taksi i gotovo. Oguliti će me pošteno ali šta ću kad mi nema druge. Idućih pola sata sam haletao gore dole, uz ulicu niz ulicu, pokušavajući uhvatiti taksi. Nitko neće da stane. Ja mašem pored ceste a oni lagano prolaze i gleda ju me ono kao šta ti hoćeš, je li ovaj meni maše, jao ove hable šta radi odo se malo sklonit da mi se ne baci pod auto. Stoji Nidža iz daleka oblio ga znoj. Maše jadan žedan gladan i uzdiše stooooooj! A nitko ne staje. Nakon pola sata, napokon pravi taksi a ne glumac. Ja mu rekoh vozi me na Sultan Qaboos University živ bio. No međutim njegov engleski je nigdje veze, pa me nije baš najbolje shvatio. Razumije Sultan Qaboos, naravno jer se ovdje pola stvari tako zove, ali university je već problematično. Ja, već na rubu živaca i zdravog razuma, počnem urlat na momka, kako ne znaš šta je universiti, vozi me na university. Ovaj jadan pristaje ali još nema pojma o čemu se radi. Ja ga pitam koliko će to koštati, on kaže 2 riala. To vam je 8 maraka, a udaljenost je 55-60 kilometara. Znači cijena je jako povoljna, ali običaj je se cjenkati s taksistima pa ja rekoh da je preskupo i da ću mu dati 1. Kaže neće. Ja rekoh 1.50, kaže hoće. Odlično. Sjedoh ja, kad naiđe još neki dedo i sjede sa mnom, on će negdje blizu. Pošli mi, on mene opet pita: „Sultan Qaboos?“ Jao čovječe pa nikako se nagodit sa njim, počeo mu ja opet objašnjavat, gdje je i šta je university, kad sreća ovaj dedo zna gdje je to i objasni mu. E onda problem. Kaže neće da vozi tamo. Ja poludio. Što nećeš po Bogu brate pa jesi li taksi ili nisi? Kaže neće da vozi za 1.50 rial, premalo, on mislio da je to negdje tu blizu. Ja mu rekoh: "Koliko hoćeš?" Kaže 7 riala. To je već cijena kakvu sam očekivao, ali ponovo cjenkanje. Ja mu govorim da je to preskupo da mu neću toliko platiti. On kaže dobro, idi pješke. Ja mu kažem 5. Naravno čitavo vrijeme sam nasekiran i derem se. Kaže dobro. Sa njim sam se vozio oko 40-ak minuta. On je šutio većinu vremena kao i ja, nije mi bilo baš do priče. Samo me u pola puta upitao: "Why are you angry?" Onda mi ga je malo bilo žao, jadan momak izderao sam se na njega, a on ni kriv ni dužan, ali šta ću bio je prvi na udaru. Kad sam došao na sveučilište nije mi bilo ni do čega.
Za drugi i treći dan mi je Kalifa sredio da idem na gradilište kraj aerodroma gdje se pravi velika petlja na glavnom putu kroz Muscat. U ovom glavnom Muscat municipalty-u sam trebao biti samo tri radna dana, jer smo u Utorak išli za Salalah. Jedini razlog zbog kojeg sam nastavio ići na posao je što sam mislio da bi na tom gradilištu moglo biti zanimljivo i da bi mogao vidjeti dosta korisnih stvari i možda naučiti nešto. I tako dovede mene vozač na gradilište u Nedjelju ujutro, a ga pitam kad će naići po mene, on kaže u 1. Dobro. Dolazim na gradilište, zovem ovog lika za kojeg mi je rekao Kalifa, i on, nevjerojatno, nešto neviđeno na ovim prostorima, nije tu naravno. Pa me onda po običaju šalje u nekog drugog, koji je, hvala Bogu na svom radnom mjestu. Kontam: "Dobro je, samo dvojica jutros, to je dobar prosjek, obično moram ići do 9. koljena da bi našao nekog." I ovaj me povede sa sobom na gradilište kraj nekog potpornog zida koji prave, ali ja nisam smio izlaziti iz auta jer nisam imao kacigu i prsluk. To je u redu, ovdje vode računa o radnicima i zaštiti na radu, isto kao kod nas. Ha ha ha ha. Kod nas da mogu radnici na gradilištu u gaće bi se ljeti skinuli ali nije pristojno pa imaju bar šorc na sebi i čizme. I to je jedino što imaju, pokoji možda nosi rukavice. Onda me je ovaj odveo kod čike koji je zadužen za izdavanje ove sigurnosne opreme, pa sam tu dobio kacigu, prsluk i jedno malo predavanje o bontonu na gradilištu u slučaju neke nesreće i slično. Još mi je rekao da bih trebao kupiti zaštitne čizme, ali tu sam mu rekao da malo ohladi i da sam ja tu samo dva dana. I nakon što su mi dali svu tu silnu opremu, ja došao opet kod ovog čike od maloprije, a on mi uvali dvije debele knjižurine, jedna glavni projekt, a druga specifikacija materijala, i odvede me u neku prostoriju gdje ja to mogu proučavati, pisati neke bilješke, spremati nešto, ne znam ni ja šta. Ne kontam! Odvede me na gradilište bez zaštitne opreme, pa me odvede po zaštitnu opremu, pa me onda smjesti u ured. Ja sam proučavao to stručno štivo, većinom gledao nacrte, oko sat vremena i onda nisam mogao više. Ne razumijem šta su htjeli postići s tim što su mi dali hrpu crteža i urnebesno zanimljivu specifikaciju materijala i šta sam ja s tim trebao napraviti za dva dana. Trebalo bi mi dva dana samo da prelistam to sve. I ja onda skupim te papire i lagano u ovoga u ured. Kuc kuc, možemo li malo razgovarati, možemo. Ja mu onda objasnim kako ja ne mogu realno ništa korisno ni za koga napraviti za dva dana, i da bi volio ako je moguće da me provedu malo po gradilištu, da mi pokažu gdje, šta i kako se pravi, i da bi to bilo puno korisnije za mene. On na to zovne nekog inženjera koji radi u laboratoriju na gradilištu, te me ovaj povede sa sobom da mi pokaže kako ispituju čvrstoću tla in situ, to je bilo zanimljivo i korisno. Ali kako to biva ovdje, ne može sve biti super. Zove me Abdullah da me obavijesti da će vozač doći po mene u 2 a ne u 1. I to je bila stvarno zadnja kap koja je prelila čašu čitave ove priče. Ova situacija s prijevozom i organizacijom prijevoza je blago rečeno užasna, i to ne bi ni bio toliki problem da je posao zanimljiv. Ali kad se moram ama baš svaki dan heklat s vozačima, čekati autobuse po pola sata minimalno, i još povrh toga sve to samo da dođem na neko mjesto gdje svakoga zaboli za mene i što je najgore od čega nemam nikakve koristi, onda stvarno nemam ni volje ni želje da se trudim za bilo šta. Ja sam svjestan da ne može biti sve savršeno niti sam to očekivao ni tražio, ali bar malo neke organizacije oko čitave stvari ne bi bilo loše. I to nije samo slučaj sa mnom, svi ovdje imaju iste probleme oko prijevoza i svega ostalog. Ali dobro, šta je tu je, ostalo sve je odlično tako da nemojte misliti da se žalim, samo pišem točno kako je bilo, ovdje je super samo treba malo vremena da se navikneš na „Omani way“. Ja sam otišao s gradilišta u 1, ponovo pola sata gonjao taksi, vratio se na sveučilište i tu je bio kraj. To je bilo dva dana prije puta u Salalah, tako da sam odlučio zadnji dan uopće ne ići na to gradilište jer nije bilo nikakvog smisla ni koristi, a i onako mi je trebalo malo vremena da se spremim za put, tako da mi je day off legao ko budali šamar. Nakon toga je uslijedio put za Salalah koji je bio jako zanimljiv i pun novih iskustava, ali o tome u slijedećem blogu.