Super weekend!

Kad kažem weekend, vjerovatno pomislite na Subotu i Nedjelju, ali ne, ovdje su to Četvrtak i Petak, kao što sam to već spomenuo u više navrata. Čevrtak je bio dan za organizirani kolektivni izlet s IAESTE-om. Počeo je rano, prerano za weekend, u 7 polazak. Bilo je malo nesporazuma, pa smo čekali pola sata (:-( mogao sam spavati još pola sata), pa smo onda morali klapati na doručak, pa onda tek otamo krenuli, ali nema veze, detalji. Nakon malo više od jednosatne vožnje stigli smo do stare tvrđave, koja je malo u unutrašnjosti i koja je bila zatvorena kad smo došli. Ali nema veze, idemo dalje, šta fali ima još tvrđava. Domalo smo stigli do nove tvrđave (ova radi :-)). Ova je navodno najveća u Omanu. Bilo je lijepo vidjeti je, ali žega je bila prevelika. Tu smo malo hodali okolo, razgledavali, malo se slikali, puno znojili, bilo je fino. Ovo ispod je tvrđava, da sad ne pišem knnjige o njoj, slika vrijedi tisuću riječi.

Nakon razgledavanja smo se opet vratili do ove prve tvrđave, no međutim ova ponovo zatvorena. Nema veze idemo dalje. A dalje je bilo vadi. Ako ste čitali prethodni post znate šta je vadi, ako niste, vadi je kanal kojim voda otječe s planina u more, ukratko (i naravno svi grade kuće u vadima pa kad naleti Gonu, opa, hajmo Mile, ko ima čamac lagano izveslaj iz dnevnog boravka, a ko nema na krov pa se pomoli da se nisi što god zamjerio komšiji s čamcem pa te ne htjedne povesti sa sobom na okolni brežuljak). Vadi je bio jako lijep i zelen, naravno jer voda je izvor života, eto slogana za galu :-). Slijedi vadi!

Nakon vadija, ručak. Katastrofa! Znam da sam rekao da više neću jesti na podu, ali! Dovedoše nas ponovo pred onu prvu tvrđavu koja nije radila već dva puta, i zamislite, nevjerovatno, ne radi ni treći put, i kažu tu ćemo ručat. ???????? Gdje po Bogu ljudi, tvrđava ne radi a oko nje malo zelenja, neki kanalić i pustara. U to stiže kombi i iskrcava kutije s hranom. Tad se njihov plan počinje lagano kristalizirati, a tlak lagano rasti. Izvadiše kutije i frižidere, neke velike prostirače, postaviše sve to ispod nekog drveta i hajmo, ručak? Mamu im, i njima i ručanju s poda. A gdje ćemo ruke oprati i to? Jaoooooooooo! Manifestacija! Onaj kanalić što sam spomenuo, ima jedno malo proširenje. Voda je duboka 3 cm. I šta se sada tu dešava. Fino skineš papuče, uđeš u to proširenje ali lagano da se ne klizneš jer je sve pokriveno onim klizavim zelenjem kao na moru na molovima, onda ćućneš, rastjeraš punoglavce i ostalu plivajuću živinu, i laganim zahvatima pokušavaš uhvatiti malo vode ne bi li oprao ruke. I stojim ja u toj vodici, punoj punoglavaca i algi i ko zna čega još (ko zna i odakle dolazi ta voda jer početaka kanala nema ni na mapi), i ovaj šampion mi kaže: "Malo se pomakni tamo prema tom dijelu gdje voda otiče, stojiš tu na početku." Kao da se ne isprlja sva voda od mojih noga. Jaooooooooo! Vrhunac! Doživio sam onaj trenutak kao s one reklame za čips kad onaj zamišnja da pada kontenejner na onog mu frenda što mu je uzeo čips, samo sam ja zamišljao kako davim ovoga u ova 3 cm vode. I onda nam još razveže priču, povijesnu anegdotu, kako su stari ljudi tu sjedili i kupali se. Golim guzicama sjedili tu na sred te lokvice i plakali se, a on meni da se pomaknem radi mojih noga! Ne mogu svašta pisati, ali zamislite me kako psujem dok ovo pišem, ono u elementu. Nakon te predivne gozbe (hrana je bila dobra na to se ne mogu žaliti, to je jedina svijetla točka u priči), odem ja na kanal, ali malo u više od onog kupališta, sjednem malo da se ohladim pošto je vani oko 45 stupnjeva. Kad no podno treće brazde ugledam zmijurinu, onako lagano vijuga preko puta. Sreća pa je ugledah, jer je vijugala put mene, ali bila je 5-6 metara daleko i tanka, pa se nisam previše uzbudio. Zaderah se: "Tko je ono govorio da želi vidjeti zmiju?" Rekcija nije bila baš očekivana, jer se pola ljudi nije obaziralo, ili me nisu čuli ili im se nije dalo izlaziti iz hlada. Dođoše samo dvoje troje i tri ova Omanca. Zmija je bila duga oko metar, ali bila je jako tanka i zelena, nije izgledala baš opasno. Imala je jako malu glavu, tako da ne može puno zinuti, a vjerovatno i jako male zube, ne vjerujem da je bila otrovna. Mogli smo je malo posmatrati, slikati, i pustiti da ide svojim putem, ali jok! Ovaj omanac uze štapinu u ruke, junačiiina, kano soko sivi, i poče je zamlaćivati po glavi ko da mu je ona lično spalila selo do temelja. Momčina, pravi heroj, spasio nas je sve od bezopasne zmije. Naravno, šta ćeš drugo uraditi, sretneš zmiju, nije ti na putu, ne smeta ti, nije ni otrovna, a tu je štap, zaključak se sam nameće. Zamlati po glavi, ubij, i svijet je ponovo sigurno mijesto. Možda bi i vi koji čitate postupili isto, možda ne bi, ali ja osobno ne podržavam ubijanje životinja iz zabave a po gotovo bez ikakvog razloga, pa makar to bile i zmije. Nitkom ne smeta, ostavi je na miru i ode ona za svojim poslom. I šta je taj vrli heroj uradio poslije toga, otišao se moliti pošto je bilo vrijeme za to. Ja osobno sam tu čitavu situaciju doživio kao jako licemjernu, i to sam poslije i rekao svima pa nek se ljuti tko hoće. No dobro, da završimo priču o gozbi, i pređemo na lijepše stvari, evo jedna slika, s tog ručka, a jedna s onog prijašnjeg weekenda da malo vidite o čemu vam pričam, pa idemo dalje.

E to sam zaboravio, nabrojati tko je sve ovdje. Trenutno je troje grka Stam, Nik(ovaj na slici u sredini što drži zmiju), Eva, dva iranca Human i Mazy, dva jordanca Bilal i Jafar, dva egipćanina Jaser i Abdulah, dva srbina Nemanja i Ivan, dvoje njemaca Denny i Feliz, englez Khalid, japanac Toši i moja malenkost. Vesela družina. Idemo dalje. Nakon ručka, otšli smo u neko odmaralište na plaži, e tu je bilo super. Bilo je tu svakakvih sadržaje od bazena do teretane ali mi smo sprašili pravo na plažu. Plaža naravno pješčana, do duboke vode se mora prohodati 40-ak metara, ali nakon svega ovog prije, to je bilo super. I onda nam grk Stam reče kako je neki grk, koji je bio ovdje prije dvije godine, išao pješke na neki otok preko mora i peo se do neke stare tvrđave na vrhu otoka. To je zvučalo baš super, a točno je odgovaralo opisu jednog otoka i tvrđave koji su se nalazili desno od nas na nekih 1.5 kilometar. Pa smo odlučili prošetati do tamo da vidimo je li to to i može li se preći pješke. Nakon kraće šetnje došli smo na rub plaže i ovog kopnenog dijela kako se činilo, a između nas i otoka je bilo oko 800-900 metara mora. Činilo se kako ovo i nije baš to mijesto, ali čitavom tom dužinom su se pjenili valovi, a valovi se pjene u plićoj vodi, pa smo odlučili probati prijeći, uvijek se možemo vratiti. I tako krenemo mi, malo po malo, voda je dosezala do pasa, a meni aparat u ruci, samo sam molio Boga da dno ne krene naglo niza stranu. I malo po malo, malo pomalo, nakon dužeg hodanja (stvarno je naporno hodati u vodi do pasa toliku udaljenost i s rukama u zraku non stop) stigošmo na otok sretni i zadovoljni, i mogu vam reći da je bilo pravo zanimljivo iskustvo. Nakon toga je uslijedio dugi uspon preko bezbroj stepenica do vrha otoka i do kule na vrhu, ali isplatilo se. Pogled je bio fenomenalan, na sve strane pošto je kula na samom vrhu. Ne mogu vam to opisati, najbolje je da vidite slike, pa sami ocijenite, ali vjeruje mi na riječ bilo je super biti tamo.

Ja sam se samo bojao plime, jer da je plima naišla, netko bi morao plivati. Ali, srećom, kad smo se vraćali bila je oseka pa je voda bila samo do koljena tako da je bilo još lakše. Ove slike su sve s tog otoka, a na jednoj se vidi kopno iza mene, e tamo smo morali prehodati. Ali je stvarno bilo super. To je bio jedan od najboljih dana ovdje. U Petak smo svi išli u Staff club na bazen, opuštanje i uživancija, šta da vam kažem, weekendi su ovdje stvarno super. Malo sam posjetio i teretanu, čisto da odradim bar malo tjelovježbe jer do sada samo jedem a nema sportskih aktivnosti. Fali mi lopta s ekipom. Eto toliko od weekenda, slijedeći post je o radnom tjednu, prazniku i roštilju, nadam se uskoro. Žao mi je što kasnim s postovima, ali ovdje se uvijek nešto dešava, tako da stvarno nemam vremena. Ali trudim se, bit će bolje. Blooooooooooooooog.