Red hot chili roštilj!

Radni tjedan je počeo s mojim novim radnim mjestom. "Dobro došli na naše novo radno mesto." Ime te vrle ustanove je Seeb Municipalty. Isto kao i prošli tjedan, samo druga regija i drugi ljudi. Prvi dan je bio prožet čekanjima, driblanjem i pepanjem, mene naravno. Rekli su mi samo da čekam autobus na istom mjestu, i da ne znaju koji je točno pa da pitam svaki koji naiđe. Super! To bi sve bilo utoliko lakše kad bi vozači autobusa znali engleski. Ja pitam: "Idete li za Seeb". On spomene Seeb u svojoj rečenici i još hrpu riječi na arapskom tako da možda ide, možda ne ide, pa onda uslijedi petominutno mahanje rukama u pokušaju sporazumijevanja, jako tužno. I napokon uhvatim pravi autobus, stignem na pravo mjesto, tražim pravog čovjeka, a njega naravno nema. A ostali naravno nemaju pojma ni tko sam ni šta sam ni zašto sam došao. Ali imao sam iskustva već od prije s tim pa sam nešto tako i očekivao. Treba im samo dati pola sata da nadođu koga treba zvati, pa se onda situacija razriješi.

Prvi dan u Seeb Municipalty nije bio loš. Jedan od inžinjera me vozao s autom i pokazivao mi Seeb regiju, bilo je fino, drago mi je što upoznajem skoro cijeli grad. Na kraju naravno čekanje autobusa, ali i na to sam navikao.

Drugi dan su me dodijelili mlađem inžinjeru koji je zadužen za nadzor i inspekciju gradilišta u jednom dijelu regije. Rekao mi je da je njegov najveći dio od svih dijelova u regiji. Supač! Mom oduševljenju nije bilo kraja. Idući inžinjer mi je rekao da je njegov dio najveći, ja ih onako gledam i pitam se: "Bože čiji li je tata jači?" Smiješno. Ali dan je bio dobar, obišli smo 7 gradilišta, to su većinom privatne kuće jer je čitava Seeb regija većinom stambena. Nakon toga sam ga ostavio da piše izvještaje s terena, a ja na ručak.

Treći dan je bio najbolji. Neradni! Praznik u Omanu. Slave dan kad je Sultan Qaboos preuzeo vladavinu nad Omanom. Kako ju je preuzeo? To je zanimljivo. Digao je revoluciju protiv svog oca. Pridobio svu porodicu na svoju stranu i izvršio državni udar, dok je ovaj bio na putu u inozemstvu. Samo mu poslao poruku da se više ne vraća. Dobra priča za sapunicu! Uglavnom, pošto su svi slobodni, odlučili smo se za roštiljanje na plaži. Krenuli smo prilično kasno, doduše kasno za naš pojam jer mi idemo roštiljati ujutro a ovi ovdje roštiljaju poslijepodne da izbjegnu žegu. Stigli smo na plažu oko 5, a ovi u drugom autu su prvo otišli na pogrešnu plažu, pa su kasnili sat vremena. Kao i obično, organizacija katastrofa. Tu je bilo lijepo. Mala plažica okružena stijenama, bistro i neobično svježe more, superićka. Tu je baš bilo dobro. Kad su stigli ovi ostali odmah se krenulo sa pripremama za roštilj, u kojima ja nažalost nisam sudjelovao a saznati će te uskoro i zašto. Ova plaža se sastoji od dva dijela. Mi smo se kupali na jednom a roštiljali na drugom. To su u biti dvija male plaže podijeljene jednom velikom stijenom. Ovi kad su stigli s drugim autom, odmah su počeli pripremati meso i paliti vatru. Tako da u početnim pripremama par nas nije nikako sudjelovalo. Ja, ko pravi gotovan, konto e baš fino neću se morati puno sekati oko pripreme a fino će se pojesti. E tu sam se gadno zaje.. Desilo se baš suprotno. Pogodite tko je tu završio paleći vatru i pekući meso. Za moje bliže prijatelje to neće biti teško, pošto smo roštiljali X puta a ja uvijek sudjelujem u tom dijelu. Ne da mi je to teško, dapače (u, nova riječ u blogu, dapače, nice jel de) ja uživam u tome jer to radim za svoje prijatelje, ali ovdje sam se nadao da bi me to možda moglo zaobići pošto je tu bilo 20-ak ljudi, pa zašto bi se baš ja plekao u to. Ali jok! A evo i zašto. Dolazimo mi na mijesto događaja s ove druge plaže, a tu imamo šta vidjeti. To nije bilo mjesto događaja nego mjesto zločina. Ovi na jednom kraju pripremaju meso, a na drugom kraju pokušavaju zapaliti vatru. I pokušavaju je tu ključna riječ. Nabacali ugljena na roštilj, a onda preko njega stavljaju suhe trave i pale je, u nadi da će vatra ugrijati ugljen. Ne bi do duboke starosti tako vatru zapalili. Mogli su spaliti vagon trave ništa se ne bi desilo, osim što bi atraktivno izgledalo jer ta trava plane brzo u velikom plamenu. I tako stoji 10 ljudi oko toga i nemaju ideje šta i kako. I nije da sam ja sad neki genijalac, samo imam iskustva u tome, a drugi očito nisu imali. Te ja zamolim Stama da prohodamo malo uokolo i skupimo malo suhih grana, i napokon zapalimo vatru kako treba. I tako i bi. Planula vatra, ugrijao se ugalj, vrijeme za meso. I to je bilo nešto novo za mene pošto sam navikao stavljati meso na žice i onda ga lagano čevrtati dok ne bude gotovo. Ali ovdje očito to ne ide tako. Ovdje imaju 4-5 onih duplih žica koje se preklapaju, na njih stave aluminijsku foliju, a onda na to meso i samo poklope pa onda sve skupa okreću na žaru. Zvuči jednostavno, ali meni se nije svidjelo jer ne vidim meso od folije, pa onda to treba otvarati pa zatvarati da provjeriš je li gotovo ili nije, a i ne može se sve ispeći jednako, uglavnom nije baš praktično.

Pa smo onda odlučili riješiti se folije i okretati meso ručno. I kad smo sve to nagodili, ispekla se prva tura, to je bilo kao neko mljeveno meso u obliko šnicli, došlo vrijeme da se nešto i prezalogaji. Uzeo ja komad, počeo jesti, katastrofa, izgoriše mi usta. Počeo trčati okolo, dajte mi ljudi nešto da popijem, pa promućkam usta požar mi u sred glave. Pitam ih ja: "Pa dobro ljudi jeste li vi normalni šta uradište od ovoga mesa, više čilija nego mesa!" Kažu: "Nismo imali soli pa stavili malo više čilija da nadoknadimo." Užas! To se nije moglo jesti. Ja nisam navikao na ljutu hranu pa me je to baš pogodilo, a i ostalima nije bilo svejedno. Hajde nema veze sačekati ću ja piletinu i ražnjiće (ne ražnjiće pošto nema svinjetine, ali meso na štapićima), i kad sam to ispekao ista stvar. Izgori sve ne može se u ustima držati. Jao pa katastrofa. Ja im govorim: "Pa ljudi ima li pitati volimo li svi ljutu hranu, ovdje je 20 ljudi ne možete prema sebi spremati hranu!" "Pa nije tako ljuto, nismo mi mislili...." Šta nije mogli smo umjeso uglja ovo meso staviti duže bi gorilo. Nigdje veze da budem iskren. Uglavnom, neki su se najeli, neki nisu, neki su ostali gladni tako da ukupni dojam što se hrane tiče i nije bio baš sjajan. Ne mogu da shvatim kako netko može jesti onako ljutu hranu kad u ustima osjetite samo čili, hrana gubi svaki okus. Ali dobro, o ukusima se ne raspravlja. Samo znam da u slučaju idućeg roštilja, nećemo više onako. Nakon roštilja smo se vratili na sveučilište, pala je jedna grupna fotka, dogotrajno pranje zuba i usta, a onda bešiktaš jer je trebalo ustati rano za sutrašnje putovanje u Nizwu.