Kšššššš koššššš košavašššššš košavšššššš košašššš ovššje bonaššššš bonaca bonacšššššš prijem! Košava košavššš košava ovdje boššššš bonaca bonaca prijem! Aha! Evo ga izgleda da se sada čujemo! E pa dragi moji prijatelji evo mene. Nije me odavno bilo, pa sad kako rešššššššššš halo šššššššššš a šta si ješššššššššššššššter halo koššššššššš čujemo li se košava! TRES!! BUM!! Evo ga, sad je dobro. Dakle, nije me odavno bilo pa kako red nalaže, idemo kronološki.
Srijeda, fin dan, sunčan i vruć (nevjerovatno! :-D), dan prije početka weekenda, tj. weekcentra jer kao što znate Četvrtak i Petak su neradni. Hoćemo li vani? Hajmo! Gdje ćemo? Hajmo u neki club! Koji? Hajde ima u intercontinentalu jedan dobar, meksički! Hajde! I odemo u intercontinental u club, dobar, meksički! I bilo nam je baš dobro. Club je bio fino sređen, kulturan, većinom stranci. Nije bilo onih rent-a djevojaka kao u zadnjem clubu gdje smo bili, pa je sve izgledalo puno pristojnije. Svirala je neka grupica meksičku glazbu, pili smo neke koktelčiće koje serviraju u lavorima, baš je bilo dobro, opuštajuće.
Četvrtak. Doručak naravno prespavan. Prvi dan programa koji su nam spremili lokalni IAESTE-vci. Krenuli smo sa autobusčićem oko 2.30, taman poslije ručka. Vozili smo se prilično dugo, skroz na drugi kraj grada. Pogodite šta sam ja radio tijekom vožnje :-). Prva postaja je bio muzej. Tu smo vidjeli hrpu tradicionalnih noževa koji se zovu Al-Khanjari, stare i nove dišdaše (to su ona odijela koja nose), stari nakit (ne možete vjerovati šta su ovdje sve nosili, to nije nakit to su okove), stare lončarije, hrpu oružja, puške od 4 metra (je ne znam tko je mogao rukovati s onim, trebaju dva čovjeka da našteliš za opucati, ne trebaš nišaniti samo nasloniš na metu i opucaš ta može dobaviti). Sve u svemu bilo je fino vidjeti povijest Omana i ljudi ovdje, bilo je dosta zanimljivih stvari. Nakon muzeja krenušmo prema sultanovoj palači. Fina gajba. Može ugostiti čitav San Marino, ali sultan tu ne stanuje. Navodno ima negdje još jednu palaču van grada pa tu boravi. Tu smo se malo provrtili, slikali i nabrali. I onda jaaaaaaaaaaao, ludilo! Vrapčići na treću indoors! Tržnica, zatvorena, milion prodavnica, 100 milijardi artikala. Pa ne možete vjerovati šta je to. Sve je zatvoreno (samo zamislite mirise, vrućinu, gužvu), jedan glavni hodnik krivuda kroz sredinu, a iz njega se račvaju mali, metar i pol široki hodnici na sve strane, a svi iznesu ispred radnje pola robe tako da se jedva može proći. Tu se može kupiti šta vam god treba. A nije previše skupo i naravno može se cijenkat. Ja sam u početku krenuo u obilazak sa ovim lokalnim omancima, malo da pokupim ove cijenkaške tehnike. Ali na kraju dana sam kupio samo jednu kapicu i tri ona šala za glavu. Ne možeš čovječe ti tu ništa izabrat kad, gdje god pogledaš ima milijardu stvari, i sve na kamari. Ne znaš gdje završava jedna a počinje druga prodavnica. Treba prvo razgledati mjesec dana, pa da suziš izbor na sto stvari koje bi mogao kupiti. A prodavači! Svaki stoji ispred svoje trgovine (ha ha ha, čuj trgovine, šupice!), drži neki artikl i, ako ga nedaj Bože pogledaš samo sekundu, gotovo! Odmah ti skače za vrat! Ulazi, vidi, probaj, obuci, kupi, hajde braco, kvalitetno, jeftino, orginal! Naravno to sve zvuči kao: "Vahat hajduri hampi halali šukram etnen ajova hmsa...", ali pretpostavljam šta bi moglo značiti. Ne možeš ga se skačit, prati te 5 metara. I naravno kad krene jedan, odmah i ovaj preko puta samo pola metra dalje kreće u akciju, pa onda i ovi oko njih. Konkurencija je žestoka i mnogobrojna. Na kraju se digne hajka za tobom pa uletiš negdje samo da ih se riješiš. Ali tu ćemo se opet vratiti, pošto nitko od silnog čuđenja i proganjanja, nije skoro ništa kupio. U povratku sam tako slatko spavao u autobusu, da sam malo obalio majicu. Ne znam šta je u tim autobusima, ali me pravo uspavljuju, možda je do ljuljanja. Ali opet, ne znam šta je ni u predavanjima, a tu se ništa ne ljulja. Do mene je!
E Petak je bio jako sadržajan, zanimljiv i dobar dan. A i sunčan i vruć, nevjerovatno! Dešavanja počinju u 7 sati ujutro. Ja, pogađate, spavam ko top. Kuca netko na vrata. Ne bi ustao da me puškom tjera. Kontam da su oni što čiste sobe, pa će poviriti, vidjeti da sam tu i otići. Kakava greška, ako ništa zato što je Petak pa nitko živ ne radi. Ponovo kuca. Meni tlak mlijardu, jedino se Čet. i Pet. mogu naspavati ko čovjek, a netko mi se nakačio na vrata i sere mi se u ćeif. Ali ja se još ne dam! Kuca opet. Ja ustajem, otvaram, kontam je.. ti ja.... Kad na vratima stoji neki omanac i sa njim neka dva lika s koferima. Reko :"Šta je?" Omanac me pita ima li mi u sobi slobodan krervet. Reko: "Ima." I tu ga ja sebi šuknem! Nisam se ni okrenuo upade mi u sobu lik, moj cimer. Majko mila da ga vidite. Iranac. Ko da ga je Jim Carrey nacrtao. Ne mogu vam ga ovako opisati, ne znam ni odakle bi počeo a mogao bi pisati da dana. Zove se Human, ima debele brkove, Sabahudinovu frizuru a utrpan je do potpazuha. I mršav i sitan. Ma ko iz bajke. Neću više o njemu, baš sam bezobrazan. Ali istinu zborim života mi! Vidit će te slike. Uglavnom nismo više skupa, nakon jednog dana zatražio je vlastitu sobu (nisam mu ništa radio časna pionirska sam je otišao) tako da sam opet sam u sobi i mom oduševljenju nema kraja. Ali vratimo se na temu, prođe Petak dok ja Humana dočaram. U jedan sat smo se svi sastali ovdje na sveučilištu, i krenuli prvo na ručak pa na plažu. Tu sam upoznao i ovog drugog Iranca, a došao je još i novi grk Nicolas, imenjak. Bili smo s tri auta, bilo nas je 14 i polako. Ručak je bio u nekom tradicionalnom Omanskom restoranu gdje se jede na podu i rukama. Jao! Moram reći, nek sam to probao pošto je ovdje tradicionalno, ali kad bih se morao onako hraniti umro bi od gladi. I nije to do hrane. Hrana je bila dobra. Riža, piletina i ovčetina, i neka juha od povrća i salata, to je bilo ok. Inače Omanci jedu riže nenormalno. Pojeo sam ovdje riže za ovih 20 dana više nego u čitavom životu kumulativno. Svaki obrok je s rižom, tako da mislim da japancima i kinezima oči nisu krive zbog prehrane jer da je tako, omancima bi se već odavno spojile na potiljku. Uglavnom, ručak! Kao što sam rekao, nije ni se dopao ni malo. Prvo što se nisam mogao namjestiti nikako. Promijenio sam 20 poza za vrijeme jela. Nikako se namjestiti, a nas 14 se nabilo u neku malu prostorijicu koja je kao separe, a u biti samo kockasta sobica u kojoj nema ništa osim jastuka uz zidove. Noge me zabolile morao sam ustajati dva puta malo da se protegnem. Drugo, hranu su nam donijeli u tri tepsije, i mi bi svi iz toga trebali jesti rukama. A tepsije su pune riže na kojoj je po jedna koka i komadi te ovčetine. Kako ljudi jesti rižu rukama, ne mogu je smiriti ni na žlici (kašiki) a kamoli da je prstima kupim, pa bilo bi je svukuda. Ja sam morao uzeti kašiku (žlicu) bar za rižu, a i većina ostalih, tako da nisam samo ja bio party breaker. Meso smo jeli rukama, ni to mi se nije nimalo svidjelo. Ali očerupali smo onu koku za 5-6 minuta. Kasim mi je pokušao obijasniti tehniku kako da jedem rižu rukama (ima i zato fora i stvarno pomaže), ali iskreno niti sam mogao a ni htjeo da probam. I treće, zadnje, ali ne manje bitno, užasavao sam se od činjenice da se 6 pari noga nalazi 15 cm od mog ručka. Znači čerupaš onu kokoš rukama zajedno s još 3 čovjeka i gledaš u tuđe noge. Ručak iz snova. To je ovdje tradicionalna stvar, probali smo i to, Nikola ga više ne ponovio. Nakon te božanske gozbe, uputili smo se prema plaži. Vožnje je to oko 45 minuta (Muscat je baš velik, a ova plaža je negdje na kraju). Tu je bilo super. Oko 500 metara pješčane plaže proteže se u uvali koja je okružena strmim, golim i stjenovitim brdima. Jako zanimljiv krajolik, totalno drugačiji od ijedne obale koju sam do sada vidio. Sve je kamen, pijesak i voda. A voda je toplija i slanija od one u Jadranu. Vidile su se i poslijedice nedavnog hurikaaana, kako ga ovi ovdje zovu. Počupane palme i razbacane stijene neki su od pokazatelja. Inače ovaj hurikano koji ih je pogodio nedavno ima i ime, a zvao se Gonu. Plaža je od sitnog pijeska, ali voda nije mutna, samo skroz uz obalu gdje valovi udaraju. Mora se hodati oko 25 metara da bi se došlo u vodu preko glave. Tu smo se kupali do 5h, a zatim smo iznajmili brod da nas malo provoza uz obalu. To je bilo super. Obala je jako zanimljiva. Iako je sve voda i kamen, voda je izdubila mnoge pećine, pa je zanimljivo voziti se uz obalu i gledati. Poslije toga smo se još malo kupali i izležavali na plaži, sve u svemu, bilo je super. Osim kad smo polazili nazad, ne možeš se nikako pijeska riješiti. Uvuče se svugdje živo.
E tako, toliko za sada. Odo spavat, moram ujutro na noge u 6.45, pa na posao. Ovaj tjedan sam proveo u Bausher Municipality. To je kao urbanistički ured zadužen za ovu regiju Muscata koja se zove Bausher. Sutra mi je zadnji dan tamo, pa ću vam sutra pisati kako je prošao tjedan što se posla tiče. Toliko za sada. A evo i koja slikica s plaže, čisto
da vam dočaram krajolik :-).
Srijeda, fin dan, sunčan i vruć (nevjerovatno! :-D), dan prije početka weekenda, tj. weekcentra jer kao što znate Četvrtak i Petak su neradni. Hoćemo li vani? Hajmo! Gdje ćemo? Hajmo u neki club! Koji? Hajde ima u intercontinentalu jedan dobar, meksički! Hajde! I odemo u intercontinental u club, dobar, meksički! I bilo nam je baš dobro. Club je bio fino sređen, kulturan, većinom stranci. Nije bilo onih rent-a djevojaka kao u zadnjem clubu gdje smo bili, pa je sve izgledalo puno pristojnije. Svirala je neka grupica meksičku glazbu, pili smo neke koktelčiće koje serviraju u lavorima, baš je bilo dobro, opuštajuće.
Četvrtak. Doručak naravno prespavan. Prvi dan programa koji su nam spremili lokalni IAESTE-vci. Krenuli smo sa autobusčićem oko 2.30, taman poslije ručka. Vozili smo se prilično dugo, skroz na drugi kraj grada. Pogodite šta sam ja radio tijekom vožnje :-). Prva postaja je bio muzej. Tu smo vidjeli hrpu tradicionalnih noževa koji se zovu Al-Khanjari, stare i nove dišdaše (to su ona odijela koja nose), stari nakit (ne možete vjerovati šta su ovdje sve nosili, to nije nakit to su okove), stare lončarije, hrpu oružja, puške od 4 metra (je ne znam tko je mogao rukovati s onim, trebaju dva čovjeka da našteliš za opucati, ne trebaš nišaniti samo nasloniš na metu i opucaš ta može dobaviti). Sve u svemu bilo je fino vidjeti povijest Omana i ljudi ovdje, bilo je dosta zanimljivih stvari. Nakon muzeja krenušmo prema sultanovoj palači. Fina gajba. Može ugostiti čitav San Marino, ali sultan tu ne stanuje. Navodno ima negdje još jednu palaču van grada pa tu boravi. Tu smo se malo provrtili, slikali i nabrali. I onda jaaaaaaaaaaao, ludilo! Vrapčići na treću indoors! Tržnica, zatvorena, milion prodavnica, 100 milijardi artikala. Pa ne možete vjerovati šta je to. Sve je zatvoreno (samo zamislite mirise, vrućinu, gužvu), jedan glavni hodnik krivuda kroz sredinu, a iz njega se račvaju mali, metar i pol široki hodnici na sve strane, a svi iznesu ispred radnje pola robe tako da se jedva može proći. Tu se može kupiti šta vam god treba. A nije previše skupo i naravno može se cijenkat. Ja sam u početku krenuo u obilazak sa ovim lokalnim omancima, malo da pokupim ove cijenkaške tehnike. Ali na kraju dana sam kupio samo jednu kapicu i tri ona šala za glavu. Ne možeš čovječe ti tu ništa izabrat kad, gdje god pogledaš ima milijardu stvari, i sve na kamari. Ne znaš gdje završava jedna a počinje druga prodavnica. Treba prvo razgledati mjesec dana, pa da suziš izbor na sto stvari koje bi mogao kupiti. A prodavači! Svaki stoji ispred svoje trgovine (ha ha ha, čuj trgovine, šupice!), drži neki artikl i, ako ga nedaj Bože pogledaš samo sekundu, gotovo! Odmah ti skače za vrat! Ulazi, vidi, probaj, obuci, kupi, hajde braco, kvalitetno, jeftino, orginal! Naravno to sve zvuči kao: "Vahat hajduri hampi halali šukram etnen ajova hmsa...", ali pretpostavljam šta bi moglo značiti. Ne možeš ga se skačit, prati te 5 metara. I naravno kad krene jedan, odmah i ovaj preko puta samo pola metra dalje kreće u akciju, pa onda i ovi oko njih. Konkurencija je žestoka i mnogobrojna. Na kraju se digne hajka za tobom pa uletiš negdje samo da ih se riješiš. Ali tu ćemo se opet vratiti, pošto nitko od silnog čuđenja i proganjanja, nije skoro ništa kupio. U povratku sam tako slatko spavao u autobusu, da sam malo obalio majicu. Ne znam šta je u tim autobusima, ali me pravo uspavljuju, možda je do ljuljanja. Ali opet, ne znam šta je ni u predavanjima, a tu se ništa ne ljulja. Do mene je!
E Petak je bio jako sadržajan, zanimljiv i dobar dan. A i sunčan i vruć, nevjerovatno! Dešavanja počinju u 7 sati ujutro. Ja, pogađate, spavam ko top. Kuca netko na vrata. Ne bi ustao da me puškom tjera. Kontam da su oni što čiste sobe, pa će poviriti, vidjeti da sam tu i otići. Kakava greška, ako ništa zato što je Petak pa nitko živ ne radi. Ponovo kuca. Meni tlak mlijardu, jedino se Čet. i Pet. mogu naspavati ko čovjek, a netko mi se nakačio na vrata i sere mi se u ćeif. Ali ja se još ne dam! Kuca opet. Ja ustajem, otvaram, kontam je.. ti ja.... Kad na vratima stoji neki omanac i sa njim neka dva lika s koferima. Reko :"Šta je?" Omanac me pita ima li mi u sobi slobodan krervet. Reko: "Ima." I tu ga ja sebi šuknem! Nisam se ni okrenuo upade mi u sobu lik, moj cimer. Majko mila da ga vidite. Iranac. Ko da ga je Jim Carrey nacrtao. Ne mogu vam ga ovako opisati, ne znam ni odakle bi počeo a mogao bi pisati da dana. Zove se Human, ima debele brkove, Sabahudinovu frizuru a utrpan je do potpazuha. I mršav i sitan. Ma ko iz bajke. Neću više o njemu, baš sam bezobrazan. Ali istinu zborim života mi! Vidit će te slike. Uglavnom nismo više skupa, nakon jednog dana zatražio je vlastitu sobu (nisam mu ništa radio časna pionirska sam je otišao) tako da sam opet sam u sobi i mom oduševljenju nema kraja. Ali vratimo se na temu, prođe Petak dok ja Humana dočaram. U jedan sat smo se svi sastali ovdje na sveučilištu, i krenuli prvo na ručak pa na plažu. Tu sam upoznao i ovog drugog Iranca, a došao je još i novi grk Nicolas, imenjak. Bili smo s tri auta, bilo nas je 14 i polako. Ručak je bio u nekom tradicionalnom Omanskom restoranu gdje se jede na podu i rukama. Jao! Moram reći, nek sam to probao pošto je ovdje tradicionalno, ali kad bih se morao onako hraniti umro bi od gladi. I nije to do hrane. Hrana je bila dobra. Riža, piletina i ovčetina, i neka juha od povrća i salata, to je bilo ok. Inače Omanci jedu riže nenormalno. Pojeo sam ovdje riže za ovih 20 dana više nego u čitavom životu kumulativno. Svaki obrok je s rižom, tako da mislim da japancima i kinezima oči nisu krive zbog prehrane jer da je tako, omancima bi se već odavno spojile na potiljku. Uglavnom, ručak! Kao što sam rekao, nije ni se dopao ni malo. Prvo što se nisam mogao namjestiti nikako. Promijenio sam 20 poza za vrijeme jela. Nikako se namjestiti, a nas 14 se nabilo u neku malu prostorijicu koja je kao separe, a u biti samo kockasta sobica u kojoj nema ništa osim jastuka uz zidove. Noge me zabolile morao sam ustajati dva puta malo da se protegnem. Drugo, hranu su nam donijeli u tri tepsije, i mi bi svi iz toga trebali jesti rukama. A tepsije su pune riže na kojoj je po jedna koka i komadi te ovčetine. Kako ljudi jesti rižu rukama, ne mogu je smiriti ni na žlici (kašiki) a kamoli da je prstima kupim, pa bilo bi je svukuda. Ja sam morao uzeti kašiku (žlicu) bar za rižu, a i većina ostalih, tako da nisam samo ja bio party breaker. Meso smo jeli rukama, ni to mi se nije nimalo svidjelo. Ali očerupali smo onu koku za 5-6 minuta. Kasim mi je pokušao obijasniti tehniku kako da jedem rižu rukama (ima i zato fora i stvarno pomaže), ali iskreno niti sam mogao a ni htjeo da probam. I treće, zadnje, ali ne manje bitno, užasavao sam se od činjenice da se 6 pari noga nalazi 15 cm od mog ručka. Znači čerupaš onu kokoš rukama zajedno s još 3 čovjeka i gledaš u tuđe noge. Ručak iz snova. To je ovdje tradicionalna stvar, probali smo i to, Nikola ga više ne ponovio. Nakon te božanske gozbe, uputili smo se prema plaži. Vožnje je to oko 45 minuta (Muscat je baš velik, a ova plaža je negdje na kraju). Tu je bilo super. Oko 500 metara pješčane plaže proteže se u uvali koja je okružena strmim, golim i stjenovitim brdima. Jako zanimljiv krajolik, totalno drugačiji od ijedne obale koju sam do sada vidio. Sve je kamen, pijesak i voda. A voda je toplija i slanija od one u Jadranu. Vidile su se i poslijedice nedavnog hurikaaana, kako ga ovi ovdje zovu. Počupane palme i razbacane stijene neki su od pokazatelja. Inače ovaj hurikano koji ih je pogodio nedavno ima i ime, a zvao se Gonu. Plaža je od sitnog pijeska, ali voda nije mutna, samo skroz uz obalu gdje valovi udaraju. Mora se hodati oko 25 metara da bi se došlo u vodu preko glave. Tu smo se kupali do 5h, a zatim smo iznajmili brod da nas malo provoza uz obalu. To je bilo super. Obala je jako zanimljiva. Iako je sve voda i kamen, voda je izdubila mnoge pećine, pa je zanimljivo voziti se uz obalu i gledati. Poslije toga smo se još malo kupali i izležavali na plaži, sve u svemu, bilo je super. Osim kad smo polazili nazad, ne možeš se nikako pijeska riješiti. Uvuče se svugdje živo.
E tako, toliko za sada. Odo spavat, moram ujutro na noge u 6.45, pa na posao. Ovaj tjedan sam proveo u Bausher Municipality. To je kao urbanistički ured zadužen za ovu regiju Muscata koja se zove Bausher. Sutra mi je zadnji dan tamo, pa ću vam sutra pisati kako je prošao tjedan što se posla tiče. Toliko za sada. A evo i koja slikica s plaže, čisto
da vam dočaram krajolik :-).
Broj komentara: 5:
hello jenny,
nek si nam se malo javio!! Tebi sutra počinje vikend, boli te briga. Mozda te opet odvedu na neko tradicionalno sranje, hehe. Al nedaj se godinama moja jenny!!!!! Uživaj i piši
Sta si uradio cimeru??? :D
ima li rize? kad se vratis idemo na onu stranu negdje zderat s poda da nam objasnis tehnike kusanja rukama.i to idemo s lopte pravo da nam se noge sto vise cuju kraj tepsije!dobar tek
Đeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeniiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii..............................jesi nas se odreko, ja ne znam sta ti je.....mora da bančiš, u tebe vikend prolazi, a nama tek dolazi (jesi vidio mene sto rime slažem)!!!!!
Ajd, ajd, piši!!!!!
i mozes li molim te povecati ova slova i staviti veci razmak izmedju redova. slomi se dok procitam ovo :) Nije da ne nosim naocale, ali ovi laptopi bas odmazu.
Objavi komentar