Pale sam na svijetu

I, napokon, evo me u Omanu. Let je prošao glatko. Ne mogu da vjerujem, ali postoji jedno mjesto na kojem ja ležim a ne mogu zaspat. Nisam mislio da postoji takvo mjesto na Zemlji. Doduše i nije na zemlji nego u zraku. Ne znam zašto, ali u avionu nikako nisam mogao zaspat. Iako sam bio opušten, možda i previše s obzirom da mi je ovo prvo putovanje avionom, samo sam pomalo kunjo, vrtio se namještao ali ništa. E, gdje ranije ovo nisam otkrio. Mogao sam nabavit jedan onaj mali aviončić na žetone ko što su oni kod prodajnog, donijet ga na fax, i ne bi spavao na predavanjima. Ubaciš markicu, aviončić počne kružit u krug, ja počnem pisat, a profesor zovne dečke s bijelom košuljom malo dužih rukava.
Iz Istambula sam krenuo u 21.35 h, a u Muscat sletio u 2.10 h, tj. u 3.10 h pošto je ovdje vrijeme još jedan sat naprijed. I ko kaže da muslimani još žive u srednjem vijeku, evo ovdje žive dva sata prije nas :-). Na ulazu u aerodrom je stajala neka djevojka, zamotana naravno, i držala je papir. I sad mislite da je na papiru pisalo moje ime i živjeli su sretno do kraja života. NE! Pisalo je neko strano ime, a mene su dočekala duga lica i buljave oči carinika, kad sam im izvadio kopiju svoje vise na A4 formatu. Tu je bilo malo objašnjavanja, pa su oni onda zvali sveučilište uglavnom, nakon kraćeg čekanja po mene je došao Ali i sa njim neki Arap McRae koji me je vozio do sveučilišta. Pilot žešći. Ne znam šta bi vam rekao, jesam li do sveučilišta došao autom, ili sam u Muscatu još jednom presjedao na aerodromu. A vozio je neko zanimljivo auto koje, kad pređe 130 km/h, počne pištati. On nije znao engleski, ili je nekomunikativan, uglavnom u autu nismo razgovarali, a čulo se samo aaaaaa128km/h aaaaaa129aaaaapipipipipipipipipi129aaaaapipipipipipi129aaaaaaaapipipipipi129...... Bilo mi je nezgoda ali sam se svejedno smijao. Doduše, do sveučilišta je većinom autoput, pa nije bilo tako strašno.
Po onome što sam vidio iz aviona dok smo slijetali, Muscat je prilično velik. Pa ekvivalentno njegovoj veličini je i ″Sultan Qaboos University″, na kojem sam i smješten. Danas sam malo prošetao okolo, i stvarno je golemo. Kao mali grad. Zgrade, ulice, trgovi, fontane, trgovine. Sve je ograđeno i sve na jednom mjestu. E, sad da vam objasnim zašto je naslov ovog posta ″Pale sam na svijetu″. Kada je Ali došao po mene na aerodrom, dao mi je ključeve od sobe i rekao da će netko doći po mene ujutro oko 10. Super. Ja se ustao u 10 do 9, istuširao, obrijao, i sjeo i čekam. I čekam. I čekam. I čekam. Pa legnem i odspavam. Pa još malo odspavam. Pa malo radim na laptopu. Pa još malo odspavam. Znači počeo sam čekati malo prije 10, i dočekao sam 17.00 sati. 7 i nešto sati čekanja u sobi. Ukupno 12 sati u sobi u komadu od kad me McRae doveo s aerodroma. Naravno, od aviona nisam ništa jeo ni pio. I onda stvarno više nisam mogao. Obučem se i iziđem. I vani imam šta vidjet, tj. nemam šta vidjet pošto nema nikoga. Nigdje nikoga nikako. Ja nisam mogao vjerovati. Ova zgrada u kojoj ja spavam više liči na hotel nego na studenski dom. I potpuno je bila prazna. Vrata otvorena, restoran prazan, mjesto portira prazno. Iziđem vani, vrućina mi opali šamar, i opet nigdje nikoga. Da vam malo dočaram, zamislite da hodate po čitavom Mostaru i ne vidite ama baš nikoga. Pustara teška. Hodao sam dobrih 15 minuta prije nego što je negdje u daljini auto naišlo cestom. Ja sam već frapiran. Ne mogu da vjerujem da na čitavom sveučilištu, koje radi, nema nikoga. Naravno da ima, ali ne mogu da vjerujem da je tako malo ljudi ovdje i da su svi u isto vrijeme negdje zaštekani. Ja sam hodao još pola sata u potrazi za trgovinom (koju kad sam našao nije radila pošto ovdje ništa Petkom ne radi), i sreo neke tri cure i dva čistača. I nikog više. Maloprije sam bio na večeri u restoranu, sam. Nitko više u čitavom restoranu nije bio. Ja i jedan jako prijatan konobar iz Indije. On je ujedno i prvi s kim sam progovorio nakon 14 sati. Ja ne znam o čemu se ovdje radi, ali Ali me je pravo nasekirao. Što je još gore, ne mogu naći internet, u sobi ga nema, mobitel mi je izgubio svaku funkciju, ništa ne radi ne mogu kupiti karticu za govornicu, a nikoga nema da pitam za telefon. Poruke mi stalno dolaze a ja ne mogu odgovoriti, a svaka nova koja dođe sa sobom donese malo više panike od mojih. A mene hvata nervoza jer prije jutra ništa ne mogu.
No nije sve tako ni crno. Soba mi je super. Dvokrevetna a ja sam. Super je uređena, ima svoje kupatilo, ima TV i frižider, klimatizirana i dobro prostrana. Doduše ovdje je sve živo klimatizirano, a temperatura unutra i vani se drastično razlikuje. Kad sam ušao u sobu prvi put, bilo mi je hladno, pa sam morao to malo regulirati.
Za sada situacija i nije baš sjajna a evo vidite i zašto. Ali uvjeren sam da će biti bolje, samo da mi je upoznat nekoga tko je ovdje kao i ja na razmjeni. Nadam se da nisam ja jedini. Ako ništa tuga je lakša udvoje. Odo sada, upravo mi je došla poruka od sestre kako kući svi poludiše što se ne javljam. Sad sam se i ja pravo nasekirao. Mogu samo zamislit kako su svi u panici, a ja im se ne mogu nikako javiti. Nismo se čuli od Istambula. Ne da mi se više ni pisati a ne vjerujem da ću moći i spavati. A tek je 1 sat. Bit će duga noć!