Ma bjaaaaaaaaži tamo, bjaaaaaaaaaaaži, bjaaaaaži

Eeeeeeeee pa dragi moji blogoljupci. Evo mene malo i među moje. Vidim da je se nabirikalo ovih komentara. Super su svi. Uživam čitajući ih i dobro se nasmijem svaki put. Super ste! Nisam dugo ništa pisao, šta ću. Šta da vam kažem. Za vikend, tj. Četvrtak i Petak, ovdje ništa ne radi, pa tako izgleda ni internet. Ja ne znam šta je, možda i on ide u džamiju molit 5 puta dnevno, uglavnom ne radi. Ostalim danima smo stalno išli negdje pa kasno dođi, rano ustani, nikako da uhvatim vremena. Imamo dva lokalna studenta, Kasima i Bekera, koji imaju auta i svaku večer nas vode negdje. Stvarno su super momci. Došla su nam još dva egipćanina, Jaser i Ahmed, i još jedan srbin Ivan. Srbin je dobar, a dobri su i egipćani. A dobar je i srbin. A dobri su i egipćani! :-) Samo su malo čudni. Ovi egipćani. Ponašaju se kao da su na odmoru u Hilltonu pa prave neke probleme konobarima, nisu zadovoljni uslugom, organizacijom... Kao da su faraoni, a izgledaju kao šiftari. Malo sam pogan, ali stvarno tako izgledaju. Ovaj jedan je kao šminkeraj žešći, brćići i zalizana frizurica, kaže ovaj srbin Nemanja: ´´Mogu ga zamisliti kako spava s onom mrežicom na glavi kao Ljubiša Samardžić u nekoj staroj seriji.´´ :-) Matar nam je otišao za Banja Luku, sad je sigurno već tamo. Prije odlaska mi je poklonio jednu ovu njihovu trdicionalnu haljinu kakvu svi nosaju koja se inače zove Dišdaša (naravno tako se ne piše ali se tako izgovara). Tako da mi je riješio pitanje mačkara iduće godine. Još mi samo fali kapica, ali i to ću sredit. Pa kad se skompletiram, ima da se slikam pa ću vam objaviti sliku. E, pošto nisam odavno pisao, pa ću da krenem kronološki.
U utorak su nas Kasim i Beker vodili da pušimo nargile koje oni zovu šiše. Tu oni redovno izlaze, a i mi smo htjeli da probamo nešto tradicionalno, pa eto, odmah naopako. Taj lokal mogu da opišem sa dvije riječi: ćeif i merak. Tu se skupljaju lokalni Omanci, puše te šiše, gledaju TV, igraju tavle, karata itd. Brato, pravi merak! I mi smo se tu odmah uklopili fino, naručili Marokanski čaj, produvali te šiše (tj. šiiiiiiše)...... kuleraj žešći. Nismo ostajali do kasno jer Kalid i Toshi moraju u 6 krenuti na posao (blago meni pa radim na fakultleu). Inače vožnja do tih šiša traje oko 15-tak minuta (autoputem). To nije u Muscatu nego van grada. Zapravo, Muscat je u stvari i grad ali i čitava ova pokrajna koja se sastoji od više mijesta koja su oko grada. Uglavnom, pokrajna Muscat je ogromna. Ne znam točno od koliko se mijesta sastoji, ima ih dosta a sve je to spojeno kao jedan grad, pa ih je teško razgraničiti. Bar meni. Znam samo ime jednog mjesta koje je najbliže ovdje sveučilištu a zove se Al-khod. Ja to nazivam mjestom ali to su vam u stvari Vrapčići na desetu. Ciganija teška. Kad smo se prvi puta vozili ovuda, ja sam samo konto:´´Nije valjda ovo Muscat ne daj Bože, neću valjda u Vrapčićima provesti dva mjeseca´´!? Pa sam onda bojažljivo upitao Kasima koliko ima još do centra, nisam htio da mu kažem: ´´Nije vam ovo valjda grad´´! Kontam, ako čovjek živi tu da se ne uvrijedi. ´´O, no this is the village´´. To je bio njegov odgovor na što mi je jako laknulo. Muscat je fin grad. To sada ja govorim. Centar je jako urban, puno hotela, i službenih zgrada koje su sve na foru nekih starih dvoraca i palača tako da sve skupa jako fino izgleda. Samo ova okolna naselja malo kvare dojam, kao da neka lijepa orijentalna plesačica stoji u sred hrpe cigana, e tako nešto. A mogu vam reći da ih je ona nedavna oluja pogodila teže nego što sam mislio i što se to na TV-u prikazivalo. Dosta cesta je još totalno razvaljeno, voda ih totalno odnijela. Kasim mi je pričao da je u Muscatu voda bila i do 2,3 metra duboka. Sve je bilo poplivalo, neki se mostovi srušili, dosta je cesta nestalo. Ali ne možete vjerovati za koliko su sve obnovili. Muscat sada izgleda kao da ništa nije bilo, samo je još par cesta van funkcije, a ostalo je sve normalno. A prije mjesec i pol dana je sve bilo na kamari. Jučer smo bili u nekom velikom Shopping centru koji je malo ukopan, i u kojem je bilo 4 metra vode. Sada sve normalno radi. To ti je kad imaš para. A i ljudi su ovdje drugačiji nego na zapadu. Kriminala nema skoro nikako. Svi su nekako prijateljski raspoloženi. A šta mislite koliko je benzin? Razmislite malo pa ću vam na kraju reći. Ja ozbiljno razmišljam da kupim lopatu, pa da malo proprpam ovdje oko sveučilišta po ovoj pustinji. Ali previše je vruće pa me to malo koči.
U srijedu su nas obavjestili da ne možemo više besplatno jesti ovdje u Faculty clubu gdje spavamo. Valjda im je preskupo, šta li. Uglavnom sad moramo pjehane po ovoj žegi za svaki obrok prepješačiti oko 800-tinjak metara do studenske kantine. Tamo hrana nije tako dobra kao što je bila ovdje naravno, ali nije loša i nije to što mi toliko teško pada, nego tko će po ovoj žegi svaki dan tri puta tamo-vamo. Vi ljudi ne možete zamisliti koja je vlaga ovdje. Kad imaš naočale na glavi, i iziđeš vani, totalno se zamagle u roku od dvije sekunde. I to nije šala. Svaki ih put moraš skidati da obrišeš vodu sa njih. I još jedna zanimljiva stvar. Usprkos silnoj žegi, kad ste vani, nikako se ne znojite. Valjda nema smisla, šta li, jer znoj se nema gdje ispariti. Umijesto toga, zrak vas odmah skvasi, vrlo ružan osjećaj.
U Srijedu smo opet bili na šišama, navukli se na merak pravo plaho! :-). Zapravo, ne. Iskreno su mi šiše pravo dosadne. Ne mogu da shvatim da netko može toliko da uživa u pušenju! :-) He,He ova je bila pravo sugestivna. Naravno,mislim na pušenje šiša, a tko je bilo šta drugo pomislio sram me, ovaj, sram ga bilo!
E u četvrtak smo bili na bazenu, tj. u toplicama. Četvrtak je kao u nas Subota, neradni, pa smo se išli malo hladit, tj. barit (mislim kao hrenovke). U sklopu sveučilišta ima neki Staff club, kojemu samo ime govori za što služi, i tu ima bazen, teretana, restoran, teniski i košarkaški tereni, i još svašta nešto. U glavnom, temp. zraka je bila 39, a temp. vode u bazenu 33 stupnja. Da, 33 stupnja celzija. Znate kako se kaže, topla ko ......! Ali sreća bili su tuševi! Kako da ne! Znate kad na moru ne možete ući odmah pod tuš jer je voda uvijek malo hladnija, e pa pogađajte, ovdje je vrela. Kao i sve ostalo! E, onda smo na večer išli u Safari club na prijedlog Grka Stama, koji je lociran u hotelu Hyatt-u, a ovaj je u Muscatu. To je od prilike 40-tak min vožnje od sveučilišta. Grad je malo dalje, ali šta ćemo. Club je bio stvarno dobro sređen, a u njemu su većinom bili stranci. To je jedno od rijetkih mijesta gdje se poslužuje i alkohol između ostalog. Dva pića 20 maraka. Razumno, ako ste poludili! Kasim mi je rekao u neka doba:˝Da mi tata i brća znaju gdje sam, objesili bi me˝! No comment! Svirala je neka Australska grupa˝Shine Band¨, i to je svirala odlično! Najbolji live nastup koji sam ja čuo. Svirali su strane poznate hitove. I tako dok smo mi pijuckali i slušali muziku, Egipćanin Ahmed je krenuo u džihad ali na žene. Kriterij! Šta je to? Jede li se to? Napada Ahmo sve živo. Prolaznost je slaba, ali ide čovjek na kvantitet, pošteno. Bolje od nas ostalih koji smo samo blejali u pjevačicu. Jeste, samo ima jedna kvačica. Ne znam zašto, iako je klub bio pun bogatuna (kubanke, odijela, nakit i to, vidi se odmah), također je bilo i dosta kineskinja i tajlanđanki. E pa šta je sad tu čudno, pitat će te ili možda nećete ali ću vam svejedno reći. Mislim da su te dotične gospodične bile rent-a-sex a i ostali su se složili sa mnom. Ali Ahmo, ne brka ćeifa! Bio je u ofanzivi dok nismo krenuli na počinak. Sreća ne uhvati ništa inače bi se svi morali za džep hvatati.
E, onda Petak, mogu ga preskočiti komotno jer u ovoj zemlji Petkom zabava ide na godišnji. Svi smo spavali do ručka. A pošto ne radi ni studenska kantina naravno, jeli smo u nekom restorančiću koji drže Indijci, i koji je otvorio tek u 3. Jeli smo nešto što oni zovu Pizza a mi ˝Budi Bog s nama¨! Jedino što je slično s našom pizzom je da se sve ono povrće i još svašta nešto nalazi na okruglom tijestu. Tu smo odlučili ponovo jesti ne. Sada nije loše, dozvolili su nam da jedemo opet ovdje gdje i spavamo ali samo vikendom.
I napokon, današnji dan je prošao u radnom ozračju. Bio sam kod Dr. Salima jutros u 10. Pogledao je report o poplavama i rekao da je dobar i da ga trebam završiti do ponedjeljka. Ja sam mislio da je gotov ali naravno, to mu nisam rekao. Do sada sve što sam napisao sam skinuo s interneta. Danas me je on upoznao s nekim njegovim najboljim studentom koji me odveo u knjižnicu i pomogao mi da nađem nekog štiva o poplavama. Pa sam ja konsekventno pronašao 5 knjiga od po cca 300-tinjak strana i proveo u knjižnici od 11 do 18.00 sati. Nije sve tako crno, imao sam pauzu za ručak od pola sata. Yupi! Sutra me opet isto čeka, oduševljenju nema kraja! Poplave me zanimaju ko i lanjski snijeg, ali šta ću, ne može čovjek uvijek u životu raditi ono što mu se sviđa. A i nadam se da će biti bolje kad završim ovaj report. I nakon te knjižnice, krernemo mi na kuglanje u ovaj studenski club. Taman malo da se opustim kad, tamo ženska večer.To nam se isto dogodilo i neku večer. Znate da ovdje žene, tj. studentice imaju svoje večeri. 3 u tjednu. Tada je dopušten samo njima ulazak. Zatim imaju svoje šetnice na sveučilištu, znači to su prolazi kojima samo studentice šetaju. Nije to baš tako strogo, mogu i studenti kao recimo ja kad sam tek došao i nisam imao pojma o čemu se radi :-). Ali nije to da im je dopušteno samo tud da hodaju, nego to je samo za njih a sve ostalo je za sve. Mi mislimo da su ovdje žene podređene, da nemaju prava. Totalno pogrešno. Čak mislim da imaju većih privilegija ovdje nego žene u nas. Na sveučilštu ih ima podjednako kao i muškaraca. Tako da naša percepcija o Omanu kao nekoj strogo religioznoj i zatvorenoj zemlji je totalno pogrešna. Istina je da oni nose istu odjeću i da se žene motaju (ali ne pokrivaju lice to sam rijetko viđao, samo kosu), i da se mole 5 puta dnevno, i da imaju neka nama možda čudna pravila, ali žive sasvim normalno, možda normalnije i od nas. Nemaju ugovorene brakove, to su gluposti. Možda negdje u nekim selendrama u sred pustinje, ali ovdje momci i cure se zabavljaju isto kao kod nas. Ovo pišem samo malo da razbijem naše mišljenje o ljudima ovdje i njihovom životu, jer kad podvučem liniju, iskreno mislim da žive normalnije i bolje od nas. Još jedna zanimljiva stvar. Ova dva omanca koja sam upoznao, Matar i Kasim, nikada se u životu nisu sami obrijali a moje su godište i imaju bradu kao da im je 40. Stalno idu u brice da ih brije. Svašta! A Omanci uopće ne rade nikakve fizičke poslove. Sve im rade Indijci i oni otamo. Sve fizičke poslove.
I, još da vam kažem koliko je benzin. Litar benzina košta pola marke. Toliko isto košta i pola litra vode.
Eto tako dragi narode, malo sam ga odužio ali šta ću nisam odavno pisao a svašta se dešava. Pokušat ću češće pisati ako uspijem prekrstiti internet pa ga natjerati da radi vikendom. Evo okačiti ću i koju sliku čisto da ne zaboravite kako izgledam :-)
Do idućeg izvještaja iz osunčanog Omana, Blooooooooog!