Kud svi Turci tud i mali Nikola!

E, evo me u Turskoj, točnije u Istambulu. Sjedim u pubu i oduševljen sam što sam našao internet. Aerodrom je golem. Prvi let je prošao bez problema. Nadam se da će i ostali isto. Malo sam bio zbunjen na ulazu u aerodrom, pa umalo nisam izišao iz njega na cestu. Odmah iz aviona sam krenuo za gomilom, kontam pošto su većina Turci, znaju gdje idu. Jedini problem, što oni odoše kućama, a ja trebam negdje skrenuti. Ovaj čiko na ulazu je bio skroz nedefiniran, ali sreća naiđe neka cura, zemljakinja ili bliska komšinica, u glavnom priča na maternjem akcent joj nisam uhvatio, pa me je ona uputila na pravo mijesto. Sreća ima dobrih ljudi! Ovaj post će vjerovatno biti dosadan, ali takva je i situacija. Ovdje je sve sat naprijed, tako da imam 4 sata čekanja. Ludilo! Malo sam prošarao kad sam došao, tako da sam našao svoj izlaz za Muscat, razmijenio nešto para, i sada sačekuša. Sreća pa nađoh ovaj internet inače bi baš bilo ludo. Inače Turski novac se zove ´´yeni turk lirasi´´, što vjerovatno ima i neki adekvatan prevod. Za 20 dolara se dobije 25 i nešto sitno ovih Turskih YTL-a po ovom tečaju na aerodromu. Dobro stoje. Aerodrom tj. zračna luka, je ogomna. U Sarajevu je bilo 5 izlaza, ako se dobro sjećam, a moj ovdje izlaz za Muscat je 216, a vidio sam da ima i većih brojeva. Na pisti, dok smo slijetali, je bilo parkirano više aviona nego što je parking mjesta u našoj javnoj garaži, a ovdje unutar zgrade aerodroma ima sve živo. Od igle do Gušija i Versačija :-). Sad zvučim malo ko Alisa u zemlji čudesa, ali šta ću. Prvi mi je put ovdje, a želim vam malo dočarati atmosferu. Eto tako. Neću više duljit, ništa se više zanimljivo ne dešava pa bi dalja priča postala još dosadnija. Odoh se posvetiti mazlumanju i hvatanju zjala, a idući post sleduje iz Tanzanije! Ili ne, odakle ono?

Idem! Yupi!

Evo mene ponovo pišem, znači došli su papiri. Napokon. Polazim za tri dana. Oduševljenju nema kraja! Ne baš. Možda bih trebao, ali uopće se ne osjećam uzbuđeno. Najbolje da ne odem. Ha ha ha ha ha ha, jao kakav bi onda ispao brav! Ne bi sad ne otišo, ako ništa, ne bi mi se dalo svim ovim ljudima kojim sam taman objasnio zašto idem, ponovo objašnjavat zašto nisam otišao. No dobro. Pisao sam mail u Oman malo da utančimo detalje oko mog dolaska, i dobio sam dva odgovora. Od Alija i Abdulaha, iz Omana, Ali i Abdulah, ludilo :-D. Traže neke podatke glede moga leta, ali dobro je, odgovaraju. Znači očekuju me, što mi je konačna potvrda da idem. U utorak imam dogovorenu rakijadu sa užom ekipom, malo da se oprostimo i da oni proslave što odo :-). Šalim se, nazočni sa rakijade koji čitaju, nemojte što god zamjerit, svi će te mi nedostajat, iskreno! A nedostajat će mi i rakijade, pošto je dole alkohol naći isto kao i ženu naći, ali odmotanu, ili otpakovanu, ili u miniću, kako god. A usput, i to je jedna od stvari koje će mi falit :-). Ne da sam i ovdje neki zavodnik, daleko od tog, ali eto, valja vidit. Eto tako. Da ne duljim više s šupljom. Odo. Sad me čeka kupovina, pranje, spremanje, pakiranje, putovanje..... Iduće javljanje bi moglo biti iz Turske, ako igdje na aerodromu uhvatim internet dok budem čekao. Teško, ali nadam se jer moram se nečim zabavit da ne bi, ne daj Bože, zaspao negdje na nekoj klupi ili stolici pa zakasnio na avion. Nekome je možda smiješno ali kad sam ja u pitanju, i spavanje na grani je opcija. Toliko od ove seanse, iduća postaja Oman!

U iščekivanju papira

Evo prve riječi pišem u ne baš najboljem raspoloženju. Još 7 dana do polaska, možda. U biti, još ne znam idem li ili ne. Non stop mi je to na pameti. Trebo bi nešto i ko učit ali ne ide. Pisao sam u Banja Luku već dva puta, nitko ništa ne odgovara. Iskreno, već mi počinju ići na živce. Toplo se nadam da ovaj blog ima svijetlu budućnost pa možda netko ovo i pročita. Ako ne, a onda sam ja ostao u vrelom Mostaru s kartom za Oman u jednoj ruci i guzicom u drugoj, a moje putovanje i ovaj blog će lagano ali sigurno pasti u zaborav.
Eto ga, to biješe moje prve misli zabilježene na ovim stranicama. Ako ima dalje znači dobio sam papire.