Dajem otkaz!

Novi radni tjedan je počeo s novim radnim mjestom u novom, glavnom Muscat Municipalty-ju. Sa mnom je trebao ići jordanac Jafar u istom autobusu pošto radi u istoj regiji, pa smo se dogovorili da skupa idemo čekati. Naravno, svakog vozača ponovo moramo pitati gdje ide, ali ovaj put je lakše pošto Jafar govori arapski pa se može sporazumjeti. I naiđe autobus, ovaj ga pita vozi li na ovo Rui mjesto gdje trebamo ići, vozač kaže da vozi ali može povesti samo njega, a mene ne. Zašto, Boga upitaj jer radna mjesta su nam u tom Ruiu na razmaku 5 minuta vožnje. I Jafar dobar čovjek odluči ostati sa mnom čekati drugi autobus da idemo skupa. Naiđe drugi autobus, ovaj pita ide li za Rui, kaže ide ali može povesti samo mene ali ne i njega. Šta da vam kažem, glupost na vrhuncu. Kao da su se dogovorili da nas zaje. I šta sad, ne mogu ja sad čovjeka ostaviti on propustio svoj autobus radi mene, te se nateži s ovim vozačem, pa onda on zove nekoga, mora odobrenje dobiti da poveze još jednog studenta, i na kraju hajde, povesti će i njega. Stignem na pravo mjesto sat i nešto malo kasnije, pošto je ovo skroz na drugom dijelu grada pa se ima fino truskati do tamo. Dr. Salim mi je dao broj inženjera Muneera kojeg trebam zovnuti kad dođem, on će me kao primiti. Zovem ja Muneera tri puta u 15 minuta, ne javlja se. Uđem u zgradu, na recepciji pitam za Muneera, ovi meni: "Kojeg Muneera?" Ja mu naravno ne znam prezime jer mi nije nitko rekao, pa kažem inženjera Muneera, kao da to nešto mijenja u priči pošto je u zgradi 40% zaposlenih inženjera, ali ovdje izgleda mijenja, pa me upute na 3. kat. Ja na treći, pitam za Muneera, ovi naravno ne znaju o kojem je Muneeru riječ, pa ja opet probam s onim inženjer, kažu: "Probaj na drugom." Ja na drugi, ista stvar, kažu probaj na četvrtom. Ludilo, majke mi kao skrivena kamera. Ja na četvrti, tamo napokon ured inženjera Muneera, i eto ga super, kraj priče. Aha. Tek smo u početku zapleta. Muneera vrlog naravno nema u uredu, a kad sam ja došao njegova tajnica, koja je inače muškarac, melje na telefon i ono u po razgovora pita me šta hoću. Ja hoću Muneera, a on meni kaže: "Nije tu, izišao je i neće doći za najmanje 2 sata, iziđi vani pa ga zovi." I naravno nastavlja sa svojim razgovorom. Scena kao iz filma. Jao u to mi tlak lagano prelazi u crveno. Ja iziđem vani i zovem Dr. Salima i objasnim mu situaciju. On kaže idi i traži moju sestru koja radi tu i koja se zove Salima. Baš dražesno. Opet driblanje oko Salime, probaj drugi, probaj prizemlje, naučio sam zgradu na pamet. I nađem napokon Salimin ured, Salime naravno nema. Gdje je? Na sastanku koji će završiti ko zna kad, reče tajnica. Opet Dr. Salim, ovaj put kaže idi traži Kalifu. Majko mila pa ovo prerasta u tešku tragi-komediju, do sad sam bar znao šta tražim, muško ili žensko. Šta je sad Kalifa? Opet hodanje i vozanje po zgradi, šta da vam kažem, užas. Napokon nađem Kalifin ured, još uvijek ne znam šta je Kalifa, pitam samo je li Kalifa tu? I šta mislite? Saga se nastavlja a tlak raste. Nema Kalife, vani je, neće doći za 2 sata. Budi Bog s nama! Ne znam više šta bi! Strah me nazvati Dr. Salima, možda mi kaže idi traži Papu. A tko zna možda bi njega i prije našao tamo nego ove nadriinženjere. Vratim se ja do Saliminog ureda, ona je bar negdje u zgradi na sastanku, pa ću čekati da završi. U to zove Dr. Salim, kaže idi opet u Kalife, doći će brzo. Hajde de! Ja u Kalife, naravno on nije tamo, ali nakon 20 minutnog čekanja ulazi Kalifa, Kalifae, masculinum. On je, nije ona. A vala bi se i čudio da je ona. E, od tada pa u iduća 2 sata je uslijedila jedina svijetla točka dana, jer sam se vozio s Kalifom i nekim čikom iz neke tvrtke koja vrši popravke ceste oštećene poplavom, pa mu je Kalifa pokazivao šta treba popraviti. Cesta je vijugala preko nekih planina, pa onda pored mora, pa onda opet preko planina, pa preko nekoliko vadija do jednog malog sela na obali. Krajolik je bio pravo zanimljiv, a cesta je bila kao vožnja vlakom smrti u luna parku. Cesta na ovakvom terenu negdje u Europi bi bila non stop u zraku i u mraku, ali ovdje ide preko brda i dolina gdje koze ne da pasu pod ručnom, nego vise na užadima pod punom planinarskom opremom. A koza ima kao u priči. Svako malo jedna, dvije ili pedeset na sred puta i ne brkaju ćeif kad nailazite s autom, one su glavne. Ja pitam Kalife koji je ovdje max. dopušteni nagib ceste, on kaže da ne prelazi 10%, a ovaj drugi što pravi ceste kaže da na ovoj cesti ima nagiba i do 17-18, pa čak i do 20%. Ja vjerujem ovom drugom, jer Kalifa je vozio Cherookia, i bilo je strana na kojima nije mogao ići više od 40 na sat. Šalta on, manja, ali ne može preko 40. Uglavnom, taj dio dana je bio koristan i zanimljiv, ali onda opet slijedi sranje. Dok sam se vozio s Kalifom, zove me Abdulah sa sveučilišta da mi kaže da će po mene doći neki drugi vozač, i pita me broj telefona. Znači čovjek me zove na mobitel, i pita me koji mi je broj telefona. A ja još gori, kako me on upita, ja rekoh da sačeka ,malo da potražim u imeniku, pa onda skontah i za Boga šta radim i šta me ovaj pita. Majko mila pa ne mogu da shvatim nikako. U to mi mobitel lagano odumire, baterija mi slaba, a ovi navrli da zovu sa svih strana. A mobitel mi je neophodan za kasnije pošto će me ovaj novi vozač zvati kad bude pred zgradom da iziđem. I naravno u stilu cijelog dana, kad sam došao nazad u ured, mobitel je već davno bio dao svoje posljednje elektrone. Manifestacija. Iziđem ja odmah ispred zgrade, kontam vidjet ću ovoga kad naiđe prije nego me zovne i sva će biti ok. Ali taj dan ništa pod milim Bogom nije bilo ok. Prije nego što sam izišao, rekao mi Kalifa da ako mi ne dođe bus, da se vratim unutra i da će mi on srediti prijevoz. I čekao ja autobus 45 minuta, vani, na žegi, ovog nema. Hajde, sreća imam back up plan, srediti će mi Kalifa prijevoz. Malo morgen! Ja se vratim unutra, Nema Kalife, naravno. Kalifa je kao propuh u svom uredu. Tlak mi probija sve ljestvice. Moram vam reći da sam se spomenuo toliko majki, morati ću u Ratka na ispovijed. Šta ću. Uzeti ću taksi i gotovo. Oguliti će me pošteno ali šta ću kad mi nema druge. Idućih pola sata sam haletao gore dole, uz ulicu niz ulicu, pokušavajući uhvatiti taksi. Nitko neće da stane. Ja mašem pored ceste a oni lagano prolaze i gleda ju me ono kao šta ti hoćeš, je li ovaj meni maše, jao ove hable šta radi odo se malo sklonit da mi se ne baci pod auto. Stoji Nidža iz daleka oblio ga znoj. Maše jadan žedan gladan i uzdiše stooooooj! A nitko ne staje. Nakon pola sata, napokon pravi taksi a ne glumac. Ja mu rekoh vozi me na Sultan Qaboos University živ bio. No međutim njegov engleski je nigdje veze, pa me nije baš najbolje shvatio. Razumije Sultan Qaboos, naravno jer se ovdje pola stvari tako zove, ali university je već problematično. Ja, već na rubu živaca i zdravog razuma, počnem urlat na momka, kako ne znaš šta je universiti, vozi me na university. Ovaj jadan pristaje ali još nema pojma o čemu se radi. Ja ga pitam koliko će to koštati, on kaže 2 riala. To vam je 8 maraka, a udaljenost je 55-60 kilometara. Znači cijena je jako povoljna, ali običaj je se cjenkati s taksistima pa ja rekoh da je preskupo i da ću mu dati 1. Kaže neće. Ja rekoh 1.50, kaže hoće. Odlično. Sjedoh ja, kad naiđe još neki dedo i sjede sa mnom, on će negdje blizu. Pošli mi, on mene opet pita: „Sultan Qaboos?“ Jao čovječe pa nikako se nagodit sa njim, počeo mu ja opet objašnjavat, gdje je i šta je university, kad sreća ovaj dedo zna gdje je to i objasni mu. E onda problem. Kaže neće da vozi tamo. Ja poludio. Što nećeš po Bogu brate pa jesi li taksi ili nisi? Kaže neće da vozi za 1.50 rial, premalo, on mislio da je to negdje tu blizu. Ja mu rekoh: "Koliko hoćeš?" Kaže 7 riala. To je već cijena kakvu sam očekivao, ali ponovo cjenkanje. Ja mu govorim da je to preskupo da mu neću toliko platiti. On kaže dobro, idi pješke. Ja mu kažem 5. Naravno čitavo vrijeme sam nasekiran i derem se. Kaže dobro. Sa njim sam se vozio oko 40-ak minuta. On je šutio većinu vremena kao i ja, nije mi bilo baš do priče. Samo me u pola puta upitao: "Why are you angry?" Onda mi ga je malo bilo žao, jadan momak izderao sam se na njega, a on ni kriv ni dužan, ali šta ću bio je prvi na udaru. Kad sam došao na sveučilište nije mi bilo ni do čega.
Za drugi i treći dan mi je Kalifa sredio da idem na gradilište kraj aerodroma gdje se pravi velika petlja na glavnom putu kroz Muscat. U ovom glavnom Muscat municipalty-u sam trebao biti samo tri radna dana, jer smo u Utorak išli za Salalah. Jedini razlog zbog kojeg sam nastavio ići na posao je što sam mislio da bi na tom gradilištu moglo biti zanimljivo i da bi mogao vidjeti dosta korisnih stvari i možda naučiti nešto. I tako dovede mene vozač na gradilište u Nedjelju ujutro, a ga pitam kad će naići po mene, on kaže u 1. Dobro. Dolazim na gradilište, zovem ovog lika za kojeg mi je rekao Kalifa, i on, nevjerojatno, nešto neviđeno na ovim prostorima, nije tu naravno. Pa me onda po običaju šalje u nekog drugog, koji je, hvala Bogu na svom radnom mjestu. Kontam: "Dobro je, samo dvojica jutros, to je dobar prosjek, obično moram ići do 9. koljena da bi našao nekog." I ovaj me povede sa sobom na gradilište kraj nekog potpornog zida koji prave, ali ja nisam smio izlaziti iz auta jer nisam imao kacigu i prsluk. To je u redu, ovdje vode računa o radnicima i zaštiti na radu, isto kao kod nas. Ha ha ha ha. Kod nas da mogu radnici na gradilištu u gaće bi se ljeti skinuli ali nije pristojno pa imaju bar šorc na sebi i čizme. I to je jedino što imaju, pokoji možda nosi rukavice. Onda me je ovaj odveo kod čike koji je zadužen za izdavanje ove sigurnosne opreme, pa sam tu dobio kacigu, prsluk i jedno malo predavanje o bontonu na gradilištu u slučaju neke nesreće i slično. Još mi je rekao da bih trebao kupiti zaštitne čizme, ali tu sam mu rekao da malo ohladi i da sam ja tu samo dva dana. I nakon što su mi dali svu tu silnu opremu, ja došao opet kod ovog čike od maloprije, a on mi uvali dvije debele knjižurine, jedna glavni projekt, a druga specifikacija materijala, i odvede me u neku prostoriju gdje ja to mogu proučavati, pisati neke bilješke, spremati nešto, ne znam ni ja šta. Ne kontam! Odvede me na gradilište bez zaštitne opreme, pa me odvede po zaštitnu opremu, pa me onda smjesti u ured. Ja sam proučavao to stručno štivo, većinom gledao nacrte, oko sat vremena i onda nisam mogao više. Ne razumijem šta su htjeli postići s tim što su mi dali hrpu crteža i urnebesno zanimljivu specifikaciju materijala i šta sam ja s tim trebao napraviti za dva dana. Trebalo bi mi dva dana samo da prelistam to sve. I ja onda skupim te papire i lagano u ovoga u ured. Kuc kuc, možemo li malo razgovarati, možemo. Ja mu onda objasnim kako ja ne mogu realno ništa korisno ni za koga napraviti za dva dana, i da bi volio ako je moguće da me provedu malo po gradilištu, da mi pokažu gdje, šta i kako se pravi, i da bi to bilo puno korisnije za mene. On na to zovne nekog inženjera koji radi u laboratoriju na gradilištu, te me ovaj povede sa sobom da mi pokaže kako ispituju čvrstoću tla in situ, to je bilo zanimljivo i korisno. Ali kako to biva ovdje, ne može sve biti super. Zove me Abdullah da me obavijesti da će vozač doći po mene u 2 a ne u 1. I to je bila stvarno zadnja kap koja je prelila čašu čitave ove priče. Ova situacija s prijevozom i organizacijom prijevoza je blago rečeno užasna, i to ne bi ni bio toliki problem da je posao zanimljiv. Ali kad se moram ama baš svaki dan heklat s vozačima, čekati autobuse po pola sata minimalno, i još povrh toga sve to samo da dođem na neko mjesto gdje svakoga zaboli za mene i što je najgore od čega nemam nikakve koristi, onda stvarno nemam ni volje ni želje da se trudim za bilo šta. Ja sam svjestan da ne može biti sve savršeno niti sam to očekivao ni tražio, ali bar malo neke organizacije oko čitave stvari ne bi bilo loše. I to nije samo slučaj sa mnom, svi ovdje imaju iste probleme oko prijevoza i svega ostalog. Ali dobro, šta je tu je, ostalo sve je odlično tako da nemojte misliti da se žalim, samo pišem točno kako je bilo, ovdje je super samo treba malo vremena da se navikneš na „Omani way“. Ja sam otišao s gradilišta u 1, ponovo pola sata gonjao taksi, vratio se na sveučilište i tu je bio kraj. To je bilo dva dana prije puta u Salalah, tako da sam odlučio zadnji dan uopće ne ići na to gradilište jer nije bilo nikakvog smisla ni koristi, a i onako mi je trebalo malo vremena da se spremim za put, tako da mi je day off legao ko budali šamar. Nakon toga je uslijedio put za Salalah koji je bio jako zanimljiv i pun novih iskustava, ali o tome u slijedećem blogu.

Nizwa

Nizwa je mjesto u unutrašnjosti Omana udaljeno oko 130 kilometara od Muscata, i Četvrtak poslije roštilja je bilo odredište našeg putovanja. Krenuli smo opet zorile u 7, lagano u posijet novoj tvrđavi. U Nizwi tvrđava. Jedna od mnogih, ali ova je restaurirana i figura kao muzej. Velika, smeđa, ista kao i ostale.

Nakon tvrđave smo otišli u jedan od milijardu wadija u Omanu, i ovaj je kao i ostalih milijardu u ovo doba godine suh, a suh i nije baš previše zanimljiv. Tu odmah je bilo i neko staro srušeno selo pa smo prošetali kroz njega i produžili dalje na još jedan ručak u prirodi na travi. Gori!

E tu više nisam mogao, tu sam jeo stojeći, pa nećemo više drugovi tako. Nakon ručka smo tu malo coolirali, pa smo onda trebali ići u Nizwa souq, a to vam je kao pijaca i ciganluk a i navodno su cijene najpovoljnije. Ali to nikad nećemo saznati jer se ovaj grk Nik prejeo, pa mu nije bilo dobro, pa smo se vratili na sveučilište. I dan je završio na bazenu u Staff clubu. Eto tako, jedan kratki, možda se i još nešto desilo ali se ne sjećam pošto je to bili prije dva tjedna a ja tek sad pišem. Kasnim dosta s blogom i jako mi je krivo zbog toga, ali šta ću, malo što nemam vremena a i malo što sam trenutno u nekoj G fazi pa mi se ne da ništa raditi. Nadan se da ću stići pisati o svemu.

Red hot chili roštilj!

Radni tjedan je počeo s mojim novim radnim mjestom. "Dobro došli na naše novo radno mesto." Ime te vrle ustanove je Seeb Municipalty. Isto kao i prošli tjedan, samo druga regija i drugi ljudi. Prvi dan je bio prožet čekanjima, driblanjem i pepanjem, mene naravno. Rekli su mi samo da čekam autobus na istom mjestu, i da ne znaju koji je točno pa da pitam svaki koji naiđe. Super! To bi sve bilo utoliko lakše kad bi vozači autobusa znali engleski. Ja pitam: "Idete li za Seeb". On spomene Seeb u svojoj rečenici i još hrpu riječi na arapskom tako da možda ide, možda ne ide, pa onda uslijedi petominutno mahanje rukama u pokušaju sporazumijevanja, jako tužno. I napokon uhvatim pravi autobus, stignem na pravo mjesto, tražim pravog čovjeka, a njega naravno nema. A ostali naravno nemaju pojma ni tko sam ni šta sam ni zašto sam došao. Ali imao sam iskustva već od prije s tim pa sam nešto tako i očekivao. Treba im samo dati pola sata da nadođu koga treba zvati, pa se onda situacija razriješi.

Prvi dan u Seeb Municipalty nije bio loš. Jedan od inžinjera me vozao s autom i pokazivao mi Seeb regiju, bilo je fino, drago mi je što upoznajem skoro cijeli grad. Na kraju naravno čekanje autobusa, ali i na to sam navikao.

Drugi dan su me dodijelili mlađem inžinjeru koji je zadužen za nadzor i inspekciju gradilišta u jednom dijelu regije. Rekao mi je da je njegov najveći dio od svih dijelova u regiji. Supač! Mom oduševljenju nije bilo kraja. Idući inžinjer mi je rekao da je njegov dio najveći, ja ih onako gledam i pitam se: "Bože čiji li je tata jači?" Smiješno. Ali dan je bio dobar, obišli smo 7 gradilišta, to su većinom privatne kuće jer je čitava Seeb regija većinom stambena. Nakon toga sam ga ostavio da piše izvještaje s terena, a ja na ručak.

Treći dan je bio najbolji. Neradni! Praznik u Omanu. Slave dan kad je Sultan Qaboos preuzeo vladavinu nad Omanom. Kako ju je preuzeo? To je zanimljivo. Digao je revoluciju protiv svog oca. Pridobio svu porodicu na svoju stranu i izvršio državni udar, dok je ovaj bio na putu u inozemstvu. Samo mu poslao poruku da se više ne vraća. Dobra priča za sapunicu! Uglavnom, pošto su svi slobodni, odlučili smo se za roštiljanje na plaži. Krenuli smo prilično kasno, doduše kasno za naš pojam jer mi idemo roštiljati ujutro a ovi ovdje roštiljaju poslijepodne da izbjegnu žegu. Stigli smo na plažu oko 5, a ovi u drugom autu su prvo otišli na pogrešnu plažu, pa su kasnili sat vremena. Kao i obično, organizacija katastrofa. Tu je bilo lijepo. Mala plažica okružena stijenama, bistro i neobično svježe more, superićka. Tu je baš bilo dobro. Kad su stigli ovi ostali odmah se krenulo sa pripremama za roštilj, u kojima ja nažalost nisam sudjelovao a saznati će te uskoro i zašto. Ova plaža se sastoji od dva dijela. Mi smo se kupali na jednom a roštiljali na drugom. To su u biti dvija male plaže podijeljene jednom velikom stijenom. Ovi kad su stigli s drugim autom, odmah su počeli pripremati meso i paliti vatru. Tako da u početnim pripremama par nas nije nikako sudjelovalo. Ja, ko pravi gotovan, konto e baš fino neću se morati puno sekati oko pripreme a fino će se pojesti. E tu sam se gadno zaje.. Desilo se baš suprotno. Pogodite tko je tu završio paleći vatru i pekući meso. Za moje bliže prijatelje to neće biti teško, pošto smo roštiljali X puta a ja uvijek sudjelujem u tom dijelu. Ne da mi je to teško, dapače (u, nova riječ u blogu, dapače, nice jel de) ja uživam u tome jer to radim za svoje prijatelje, ali ovdje sam se nadao da bi me to možda moglo zaobići pošto je tu bilo 20-ak ljudi, pa zašto bi se baš ja plekao u to. Ali jok! A evo i zašto. Dolazimo mi na mijesto događaja s ove druge plaže, a tu imamo šta vidjeti. To nije bilo mjesto događaja nego mjesto zločina. Ovi na jednom kraju pripremaju meso, a na drugom kraju pokušavaju zapaliti vatru. I pokušavaju je tu ključna riječ. Nabacali ugljena na roštilj, a onda preko njega stavljaju suhe trave i pale je, u nadi da će vatra ugrijati ugljen. Ne bi do duboke starosti tako vatru zapalili. Mogli su spaliti vagon trave ništa se ne bi desilo, osim što bi atraktivno izgledalo jer ta trava plane brzo u velikom plamenu. I tako stoji 10 ljudi oko toga i nemaju ideje šta i kako. I nije da sam ja sad neki genijalac, samo imam iskustva u tome, a drugi očito nisu imali. Te ja zamolim Stama da prohodamo malo uokolo i skupimo malo suhih grana, i napokon zapalimo vatru kako treba. I tako i bi. Planula vatra, ugrijao se ugalj, vrijeme za meso. I to je bilo nešto novo za mene pošto sam navikao stavljati meso na žice i onda ga lagano čevrtati dok ne bude gotovo. Ali ovdje očito to ne ide tako. Ovdje imaju 4-5 onih duplih žica koje se preklapaju, na njih stave aluminijsku foliju, a onda na to meso i samo poklope pa onda sve skupa okreću na žaru. Zvuči jednostavno, ali meni se nije svidjelo jer ne vidim meso od folije, pa onda to treba otvarati pa zatvarati da provjeriš je li gotovo ili nije, a i ne može se sve ispeći jednako, uglavnom nije baš praktično.

Pa smo onda odlučili riješiti se folije i okretati meso ručno. I kad smo sve to nagodili, ispekla se prva tura, to je bilo kao neko mljeveno meso u obliko šnicli, došlo vrijeme da se nešto i prezalogaji. Uzeo ja komad, počeo jesti, katastrofa, izgoriše mi usta. Počeo trčati okolo, dajte mi ljudi nešto da popijem, pa promućkam usta požar mi u sred glave. Pitam ih ja: "Pa dobro ljudi jeste li vi normalni šta uradište od ovoga mesa, više čilija nego mesa!" Kažu: "Nismo imali soli pa stavili malo više čilija da nadoknadimo." Užas! To se nije moglo jesti. Ja nisam navikao na ljutu hranu pa me je to baš pogodilo, a i ostalima nije bilo svejedno. Hajde nema veze sačekati ću ja piletinu i ražnjiće (ne ražnjiće pošto nema svinjetine, ali meso na štapićima), i kad sam to ispekao ista stvar. Izgori sve ne može se u ustima držati. Jao pa katastrofa. Ja im govorim: "Pa ljudi ima li pitati volimo li svi ljutu hranu, ovdje je 20 ljudi ne možete prema sebi spremati hranu!" "Pa nije tako ljuto, nismo mi mislili...." Šta nije mogli smo umjeso uglja ovo meso staviti duže bi gorilo. Nigdje veze da budem iskren. Uglavnom, neki su se najeli, neki nisu, neki su ostali gladni tako da ukupni dojam što se hrane tiče i nije bio baš sjajan. Ne mogu da shvatim kako netko može jesti onako ljutu hranu kad u ustima osjetite samo čili, hrana gubi svaki okus. Ali dobro, o ukusima se ne raspravlja. Samo znam da u slučaju idućeg roštilja, nećemo više onako. Nakon roštilja smo se vratili na sveučilište, pala je jedna grupna fotka, dogotrajno pranje zuba i usta, a onda bešiktaš jer je trebalo ustati rano za sutrašnje putovanje u Nizwu.

Super weekend!

Kad kažem weekend, vjerovatno pomislite na Subotu i Nedjelju, ali ne, ovdje su to Četvrtak i Petak, kao što sam to već spomenuo u više navrata. Čevrtak je bio dan za organizirani kolektivni izlet s IAESTE-om. Počeo je rano, prerano za weekend, u 7 polazak. Bilo je malo nesporazuma, pa smo čekali pola sata (:-( mogao sam spavati još pola sata), pa smo onda morali klapati na doručak, pa onda tek otamo krenuli, ali nema veze, detalji. Nakon malo više od jednosatne vožnje stigli smo do stare tvrđave, koja je malo u unutrašnjosti i koja je bila zatvorena kad smo došli. Ali nema veze, idemo dalje, šta fali ima još tvrđava. Domalo smo stigli do nove tvrđave (ova radi :-)). Ova je navodno najveća u Omanu. Bilo je lijepo vidjeti je, ali žega je bila prevelika. Tu smo malo hodali okolo, razgledavali, malo se slikali, puno znojili, bilo je fino. Ovo ispod je tvrđava, da sad ne pišem knnjige o njoj, slika vrijedi tisuću riječi.

Nakon razgledavanja smo se opet vratili do ove prve tvrđave, no međutim ova ponovo zatvorena. Nema veze idemo dalje. A dalje je bilo vadi. Ako ste čitali prethodni post znate šta je vadi, ako niste, vadi je kanal kojim voda otječe s planina u more, ukratko (i naravno svi grade kuće u vadima pa kad naleti Gonu, opa, hajmo Mile, ko ima čamac lagano izveslaj iz dnevnog boravka, a ko nema na krov pa se pomoli da se nisi što god zamjerio komšiji s čamcem pa te ne htjedne povesti sa sobom na okolni brežuljak). Vadi je bio jako lijep i zelen, naravno jer voda je izvor života, eto slogana za galu :-). Slijedi vadi!

Nakon vadija, ručak. Katastrofa! Znam da sam rekao da više neću jesti na podu, ali! Dovedoše nas ponovo pred onu prvu tvrđavu koja nije radila već dva puta, i zamislite, nevjerovatno, ne radi ni treći put, i kažu tu ćemo ručat. ???????? Gdje po Bogu ljudi, tvrđava ne radi a oko nje malo zelenja, neki kanalić i pustara. U to stiže kombi i iskrcava kutije s hranom. Tad se njihov plan počinje lagano kristalizirati, a tlak lagano rasti. Izvadiše kutije i frižidere, neke velike prostirače, postaviše sve to ispod nekog drveta i hajmo, ručak? Mamu im, i njima i ručanju s poda. A gdje ćemo ruke oprati i to? Jaoooooooooo! Manifestacija! Onaj kanalić što sam spomenuo, ima jedno malo proširenje. Voda je duboka 3 cm. I šta se sada tu dešava. Fino skineš papuče, uđeš u to proširenje ali lagano da se ne klizneš jer je sve pokriveno onim klizavim zelenjem kao na moru na molovima, onda ćućneš, rastjeraš punoglavce i ostalu plivajuću živinu, i laganim zahvatima pokušavaš uhvatiti malo vode ne bi li oprao ruke. I stojim ja u toj vodici, punoj punoglavaca i algi i ko zna čega još (ko zna i odakle dolazi ta voda jer početaka kanala nema ni na mapi), i ovaj šampion mi kaže: "Malo se pomakni tamo prema tom dijelu gdje voda otiče, stojiš tu na početku." Kao da se ne isprlja sva voda od mojih noga. Jaooooooooo! Vrhunac! Doživio sam onaj trenutak kao s one reklame za čips kad onaj zamišnja da pada kontenejner na onog mu frenda što mu je uzeo čips, samo sam ja zamišljao kako davim ovoga u ova 3 cm vode. I onda nam još razveže priču, povijesnu anegdotu, kako su stari ljudi tu sjedili i kupali se. Golim guzicama sjedili tu na sred te lokvice i plakali se, a on meni da se pomaknem radi mojih noga! Ne mogu svašta pisati, ali zamislite me kako psujem dok ovo pišem, ono u elementu. Nakon te predivne gozbe (hrana je bila dobra na to se ne mogu žaliti, to je jedina svijetla točka u priči), odem ja na kanal, ali malo u više od onog kupališta, sjednem malo da se ohladim pošto je vani oko 45 stupnjeva. Kad no podno treće brazde ugledam zmijurinu, onako lagano vijuga preko puta. Sreća pa je ugledah, jer je vijugala put mene, ali bila je 5-6 metara daleko i tanka, pa se nisam previše uzbudio. Zaderah se: "Tko je ono govorio da želi vidjeti zmiju?" Rekcija nije bila baš očekivana, jer se pola ljudi nije obaziralo, ili me nisu čuli ili im se nije dalo izlaziti iz hlada. Dođoše samo dvoje troje i tri ova Omanca. Zmija je bila duga oko metar, ali bila je jako tanka i zelena, nije izgledala baš opasno. Imala je jako malu glavu, tako da ne može puno zinuti, a vjerovatno i jako male zube, ne vjerujem da je bila otrovna. Mogli smo je malo posmatrati, slikati, i pustiti da ide svojim putem, ali jok! Ovaj omanac uze štapinu u ruke, junačiiina, kano soko sivi, i poče je zamlaćivati po glavi ko da mu je ona lično spalila selo do temelja. Momčina, pravi heroj, spasio nas je sve od bezopasne zmije. Naravno, šta ćeš drugo uraditi, sretneš zmiju, nije ti na putu, ne smeta ti, nije ni otrovna, a tu je štap, zaključak se sam nameće. Zamlati po glavi, ubij, i svijet je ponovo sigurno mijesto. Možda bi i vi koji čitate postupili isto, možda ne bi, ali ja osobno ne podržavam ubijanje životinja iz zabave a po gotovo bez ikakvog razloga, pa makar to bile i zmije. Nitkom ne smeta, ostavi je na miru i ode ona za svojim poslom. I šta je taj vrli heroj uradio poslije toga, otišao se moliti pošto je bilo vrijeme za to. Ja osobno sam tu čitavu situaciju doživio kao jako licemjernu, i to sam poslije i rekao svima pa nek se ljuti tko hoće. No dobro, da završimo priču o gozbi, i pređemo na lijepše stvari, evo jedna slika, s tog ručka, a jedna s onog prijašnjeg weekenda da malo vidite o čemu vam pričam, pa idemo dalje.

E to sam zaboravio, nabrojati tko je sve ovdje. Trenutno je troje grka Stam, Nik(ovaj na slici u sredini što drži zmiju), Eva, dva iranca Human i Mazy, dva jordanca Bilal i Jafar, dva egipćanina Jaser i Abdulah, dva srbina Nemanja i Ivan, dvoje njemaca Denny i Feliz, englez Khalid, japanac Toši i moja malenkost. Vesela družina. Idemo dalje. Nakon ručka, otšli smo u neko odmaralište na plaži, e tu je bilo super. Bilo je tu svakakvih sadržaje od bazena do teretane ali mi smo sprašili pravo na plažu. Plaža naravno pješčana, do duboke vode se mora prohodati 40-ak metara, ali nakon svega ovog prije, to je bilo super. I onda nam grk Stam reče kako je neki grk, koji je bio ovdje prije dvije godine, išao pješke na neki otok preko mora i peo se do neke stare tvrđave na vrhu otoka. To je zvučalo baš super, a točno je odgovaralo opisu jednog otoka i tvrđave koji su se nalazili desno od nas na nekih 1.5 kilometar. Pa smo odlučili prošetati do tamo da vidimo je li to to i može li se preći pješke. Nakon kraće šetnje došli smo na rub plaže i ovog kopnenog dijela kako se činilo, a između nas i otoka je bilo oko 800-900 metara mora. Činilo se kako ovo i nije baš to mijesto, ali čitavom tom dužinom su se pjenili valovi, a valovi se pjene u plićoj vodi, pa smo odlučili probati prijeći, uvijek se možemo vratiti. I tako krenemo mi, malo po malo, voda je dosezala do pasa, a meni aparat u ruci, samo sam molio Boga da dno ne krene naglo niza stranu. I malo po malo, malo pomalo, nakon dužeg hodanja (stvarno je naporno hodati u vodi do pasa toliku udaljenost i s rukama u zraku non stop) stigošmo na otok sretni i zadovoljni, i mogu vam reći da je bilo pravo zanimljivo iskustvo. Nakon toga je uslijedio dugi uspon preko bezbroj stepenica do vrha otoka i do kule na vrhu, ali isplatilo se. Pogled je bio fenomenalan, na sve strane pošto je kula na samom vrhu. Ne mogu vam to opisati, najbolje je da vidite slike, pa sami ocijenite, ali vjeruje mi na riječ bilo je super biti tamo.

Ja sam se samo bojao plime, jer da je plima naišla, netko bi morao plivati. Ali, srećom, kad smo se vraćali bila je oseka pa je voda bila samo do koljena tako da je bilo još lakše. Ove slike su sve s tog otoka, a na jednoj se vidi kopno iza mene, e tamo smo morali prehodati. Ali je stvarno bilo super. To je bio jedan od najboljih dana ovdje. U Petak smo svi išli u Staff club na bazen, opuštanje i uživancija, šta da vam kažem, weekendi su ovdje stvarno super. Malo sam posjetio i teretanu, čisto da odradim bar malo tjelovježbe jer do sada samo jedem a nema sportskih aktivnosti. Fali mi lopta s ekipom. Eto toliko od weekenda, slijedeći post je o radnom tjednu, prazniku i roštilju, nadam se uskoro. Žao mi je što kasnim s postovima, ali ovdje se uvijek nešto dešava, tako da stvarno nemam vremena. Ali trudim se, bit će bolje. Blooooooooooooooog.

Jedan, bjedan, vrijedan super tjedan! - 2. epizoda

U prošlom nastavku Nikola, inače student na razmjeni u Omanu, je bio u clubu, muzeju, kod palače, na tržnici, na plaži, jeo s poda, dobio cimera :-( , izgubio cimera :-D, and now the conclusion.E pa dragi moji, kako smo do sad tako ćemo i dalje, kronološki!

Subota je bila moj prvi dan na na novom mjestu za koje sam mislio da je neka firma ali suprise suprise! Dan je počeo bajno. Ja izišao u 7.20 na mijesto gdje su mu rekli da čekam autobus koji će doći u 7.30. Super! Samo mi nisu rekli koji autobus. Sjedim ja, skupilo se još nekih domaćih studenata, staje prvi autobus pun studentica. Kontam, u ovaj bolje da i ne pokušavam ko zna šta bi moglo biti. Ide drugi, isto tako. Staje treći, ja ustadoh da ga pitam gdje će, vozač mi samo odmahnu rukom kao, gdje si ti pošo nije ovo za tebe. Staje četvrti, ja povirih na vrata, vozač me blijedo gleda, ne znam šta bi ga pitao jer ne znam ni ja gdje trebam ići. Mislio sam kad su mi ovi već sredili prevoz da će ovaj bar znati da ću doći, nije me baš teško razlikovati od ostalih (ćao, ja sam Nikola Petrić a sve oko mene je crno bijeli svijet) jer svi muški nose samo bijelo a sve ženske samo crno, ja sam naravno šaren. E pa ja sam tu bio kao šarena vrata a on me gledao kao tele, još ga ja upitah gdje ide, kad ono on ne govori engleski. Te ja lagano iziđoh, bolje ne otići nigdje nego da me ostavi negdje u p.m. pa šta ćeš onda. To je već bilo u 7.55, te ja odlučih otići do ovog čike što je zvao za ovaj prevoz ranije da vidim šta se dešava. Ja u njega u ured, kažem mu tako i tako, on okrenu neki broj, kaže: "Hajde požure eno te čekaju tamo." Te ja ko bez duše, punim trkom tamo upadam na autobus kažem: "Sorry I am late." Ovi mi se smiju kažu: "Its ok, take your time." Ispade kao da sam ja zakasnio. Tu mi je tlak skočio milion, ja čekao 40 minuta, ali dobro nema veze. Bar sam krenuo. Znam da ne bi trebala biti duga vožnja pošto mi je Dr. Salim rekao da je to negdje blizu sveučilišta. Idućih sat i po ja sam se vozo sa tim autobusom. Vozač retardiran. Isto kao da sam ja sjeo za volan i vozam ove domaće studente po firmama u Muscatu. Nema on pojma gdje se šta nalazi. Ovi mu objašnjavaju gdje je šta. Ovdje lijevo, ovdje desno, ovdje pravo, ne tamo promašio si, vraćaj se nazad. Polukružna okretanja na sred raskrsnice. Upade negdje u slijepu ulicu, ovi morali izlaziti iz autobusa da ga navode dok se okrećao. Katastrofa. Još kad sam vidio šta se tu dešava, da mu svak po na osob mora objesniti gdje ga treba odvesti, e tek sam se tad nasekirao. Šta ću mu ja objasniti, on ne govori engleski, a ja i onako nemam pojma gdje idem. Probao sam ranije nazvati Dr. Salima, isključen mu bio mob., on je inače na odmoru ovaj tjedan. Kako vrijeme prolazi, sve je manje studenata u autobusu, brzo će doći i na mene red, a šta onda! Kad, svijetlo na kraju tunela, zove Dr. Salim. Kaže: "Gdje si?" Rekoh: "Evo me u autobusu vozim se." "Je li vozač tu blizu?" "Jeste evo ga tu je." (nije, otišo je kući prije pola sata sad smo na autopilotu!) "Daj mi ga na telefon." Onda mu je on nešto objašnjavao 5-6 minuta. Ovaj spusti, vrati mi telefon, ja ga gledam. Šta sad? Poče pričati s ovim domaćim studentima, pa mi jedan od njih reče da je došlo da zabune, i da me ovaj stručnjak vozio na pogrešno mijesto. A ovo je još zaplet, nismo još stigli do vrhunca. Nakon presjedanja na sred autoputa, našao sam se u nekom drugom kombiju kojeg vozi neki frend od ovog prvog vozača, i on me izbaci ispred neke zgrade u sred grada i reče: "To je to. Tu si." Ulazim ja u zgradu s parčetom papira (što bi drug Nemanja rekao), na kojem piše ime čike kojem se trebam obratiti. Pravo na recepciju! Tamo kažu: "Na kat." Ja na kat, tamo jedno 20 vrata a na svima pločice s imenima. Super, ništa lakše! AHA! Sve piše arapskim slovima. Sad ja blejim ko tele. Naletim na prva otvorena, kuc kuc, i krenem s pjesmicom: "Dobar dan, ja sam Nikola Petrić, student na razmijeni, bla bla bla, treba mi Mr. Nasser." E, sad ovaj bleji, nema pojma o čemu pričam, samo mi reče da Nasser nije tu i nema ga čitav dan, ali odvest će me on do ovog drugog inžinjera pa ćemo vidit zna li on išta. Mi u njega, ja opet opalim pjesmicu, ni ovaj nema pojma o čemu pričam. Ja već kontam da me je vozač doveo na pogrešno mijesto, što bi onda bio vrhunac dana. Hajde sad će me ovaj drugi odvesti kod ovog trećeg da vidi zna li on išta. Ja u trećeg opet s pjesmicom, i ovaj me gleda ko da sam s Marsa pao u njegov ured, blage nema o čemu se radi ni šta ja hoću. Ja gotov. Počeo me on ispitivat šta kako, ja se počeo smijat. Ne mogu više da vjerujem šta se dešava čitav dan. Haletam od 7.30 ko muha bez glave, gdje god dođem nitko ništa ne zna. Sreća pa su ovi ljudi ovdje ljubazni pa im se da slušati šta imam reći i provjeriti o čemu se radi, inače da sam kod nas tamo, ne bi ni do ovog drugog došao, neka bi me napirlitana teta u nekom uredu, nezadovoljna plaćom, frizurom, poslom, mužem...., razgulila iz prve. I taj treći povlači prvi razuman potez i zove ovog Nassera, i on mu napokon objašnjava o čemu se radi. Aleluja braćo i sestre, stigao sam na pravo mijesto nakom 2 i po sata kentranja. Tad mi ovaj treći inžinjer, Jakub, objašnjava gdje sam došao, a došao sam u "Bausher Municipality." Bausher je jedna od 5 regija od kojih se Muscat sastoji, a municipality je nešto kao urbanistički ured. Oni su zaduženi za urbanističko planiranje te regije, za izdavanje građevinskih dozvola, nadzor svega što se gradi, za održavanje i izgradnju cesta i rasvjete, itd., ali to je uglavnom to. Ja mu onda kažem za svoje izvješće, i poplave, a onda me on poveo u obilazak poplavom pogođenih mijesta. To je bilo zanimljivo. A onda kad sam trebao nazad na sveučilište, čekao sam autobus 45 minuta, vani, na žegi najvećoj u 1 sat. Kad onda vozaču nisam skočio za vrat neću nikad. Na ručku je onda naravno bila komedija sa mnom kad sam počeo prepričavati događaje, pa je onda i meni sve bilo pomalo komično. Na kraju dana smo otišli u ovaj shopping centar po namirnice, i lagano u bešiktaš jer smo manje više svi bili umorni za ići negdje.

E u Nedjelju sam upoznao ovog direktora Nassera, super lik. On je inače stvarno direktor tu, i stvarno me je dobro primio, objasni mi sve, i uputio me kod ovog glavnog inžinjera. Kad smo došli kod njega u ured, on se zvao Salih, sjeo on za stol, ja prekoputa njega, kaže Salih:"Daj mi samo pet minuta molim te da završim sa ovim papirima." OK! Nema frke. Idućih sat i po sam ja sjedio u toj stolici kao komad namještaja u uredu, Salih mi ni riječi nije rekao. Završio on i s tim papirima, i sa 30 ljudi koji su prošli kroz ured, i s kima sam se svima upitao, i tu je bilo i razgovora preko mene (doslovno preko mene), da nije šta jest, i da nisam gdje jesam, ustao bih nakon sat vremena i otišao. Ali dobro, šta ćeš, ja vam samo pričam tj. pišem kako je bilo, nije da se žalim, nisam ni mislio da će sve savršeno biti, kao što to u životu obično i ne biva. Nakon toga, kad sam shvatio koliko je sati i šta me čeka u iduća tri dana, onda je bilo lakše. Malo sam se adaptirao i to je to. Što jest jest, i ovi imaju puno posla, pogotovo sad nakon ovog hurikana, pa sam ja tu upao malo nezgodno, ali na koncu nije sve bilo tako loše. Taj dan sam kasnije išao po gradu sa Salihom i ovim nekim izvođačem radova, Salih mu pokazivao oštećene dijelove cesta koje trebaju popraviti i tako. A kad sam došao natrag na sveučilište, upoznao sam i prvu studenticu koja je došla na razmijenu. Grkinja, i zamislite kako se zove ona, kao prva studentica! Zove se Eva. Prva studentica. Simbolika ili šta! Zapravo ne zove se točno Eva, to je skraćeno od nečega puno dužeg, ali svi je zovu Eva. Eva je s građevine, kao i ja, i nas dvoje smo jedini građevinci na razmijeni ovdje. E ima li sad tu neke simbolike ili šta! :-D. Jao sad sam s ovom rečenicom pravo zakuhao situaciju, pa se pravo veselim komentarima na ovo sve, pogotovo od muške ekipe.

Moji idući radni dani su prošli dobro, ako izuzmem sva čekanja svakog živog na koja sam se više i bio navikao. Obišao sam dosta gradilišta, a ima ih stvarno dosta u Muscatu, grad se širi popud požara na sve strane. Zato su sad imali velike probleme kad je ova poplava naišla. Muscat je inače s jedne strane totalno okružen visokim planinama i brdima, a s druge strane je more. A područje grada je totalno ispresjecano malim kanalima kojima otiče voda od kiša s okolnih planina u more. Ti kanali se zovu "vadi". Pošto ovdje nisu imali nekih jačih kiša u zadnjih 30 godina, ljudi su počeli graditi objekte u tim vadima, jer kao što rekoh grad se širi jako brzo i ponestaje im prostora. No međutim, naletio Gonu (hurikano), i donio toliko kiše da su se ti vadi pretvorili u velike kanale kojima je voda buičnim karakterom s okolnih planina krenula put mora i sa sobom odnijela sve što joj je bilo na putu. A u neka doba je bilo toliko vode da vadi to više nisu mogli kanalizirati, a i kuće i ostali objekti na putu nisu bili od velike pomoći, pa se voda izlila na sve strane, tako da se skoro čitav grad pretvorio u jedan veliki vadi. A i razina mora se zbog hurikana digla tako da je i more potopilo 150-200 metara obalnog područja, pa se sva ta voda sastala u gradu, pa zamislite kakva je to poplava bila. Pročitao sam negdje da je procijenjena šteta od hurikana 1.5 milijardi riala, to vam je 3 milijarde eura. Eto to je ukratko bilo što se dogodilo u Muscatu za vrijeme hurikana. Ostali dani na poslu su prošli u znaku mojih obilazaka gradilišta i mijesta oštećenih poplavom u Bausher regiji, a pozitivna nuspojava svega toga je što sam ja u svim tim obilascima obišao i veći dio grada, i vidio skoro sve značajnije stvari, pa se počinjem i malo snalaziti gdje je šta kako doći gdje. Tako da kad sve zbrojim i oduzmem, ovaj tjedan je bio jako koristan i poučan i drago mi je da sam bio gdje sam bio i radio šta sam radio.

Nakon toga je uslijedio odličan vikend koji je sad već prošao, ali ja malo kasnim sa izvješćima, pa detalji slijede u idućem postu. A došlo je i još novih studenada i još jedna studentica, pa o svemu tome, nadam se uskoro.

Jedan, bjedan, vrijedan super tjedan!

Kšššššš koššššš košavašššššš košavšššššš košašššš ovššje bonaššššš bonaca bonacšššššš prijem! Košava košavššš košava ovdje boššššš bonaca bonaca prijem! Aha! Evo ga izgleda da se sada čujemo!

E pa dragi moji prijatelji evo mene. Nije me odavno bilo, pa sad kako rešššššššššš halo šššššššššš a šta si ješššššššššššššššter halo koššššššššš čujemo li se košava! TRES!! BUM!! Evo ga, sad je dobro. Dakle, nije me odavno bilo pa kako red nalaže, idemo kronološki.
Srijeda, fin dan, sunčan i vruć (nevjerovatno! :-D), dan prije početka weekenda, tj. weekcentra jer kao što znate Četvrtak i Petak su neradni. Hoćemo li vani? Hajmo! Gdje ćemo? Hajmo u neki club! Koji? Hajde ima u intercontinentalu jedan dobar, meksički! Hajde! I odemo u intercontinental u club, dobar, meksički! I bilo nam je baš dobro. Club je bio fino sređen, kulturan, većinom stranci. Nije bilo onih rent-a djevojaka kao u zadnjem clubu gdje smo bili, pa je sve izgledalo puno pristojnije. Svirala je neka grupica meksičku glazbu, pili smo neke koktelčiće koje serviraju u lavorima, baš je bilo dobro, opuštajuće.
Četvrtak. Doručak naravno prespavan. Prvi dan programa koji su nam spremili lokalni IAESTE-vci. Krenuli smo sa autobusčićem oko 2.30, taman poslije ručka. Vozili smo se prilično dugo, skroz na drugi kraj grada. Pogodite šta sam ja radio tijekom vožnje :-). Prva postaja je bio muzej. Tu smo vidjeli hrpu tradicionalnih noževa koji se zovu Al-Khanjari, stare i nove dišdaše (to su ona odijela koja nose), stari nakit (ne možete vjerovati šta su ovdje sve nosili, to nije nakit to su okove), stare lončarije, hrpu oružja, puške od 4 metra (je ne znam tko je mogao rukovati s onim, trebaju dva čovjeka da našteliš za opucati, ne trebaš nišaniti samo nasloniš na metu i opucaš ta može dobaviti). Sve u svemu bilo je fino vidjeti povijest Omana i ljudi ovdje, bilo je dosta zanimljivih stvari. Nakon muzeja krenušmo prema sultanovoj palači. Fina gajba. Može ugostiti čitav San Marino, ali sultan tu ne stanuje. Navodno ima negdje još jednu palaču van grada pa tu boravi. Tu smo se malo provrtili, slikali i nabrali. I onda jaaaaaaaaaaao, ludilo! Vrapčići na treću indoors! Tržnica, zatvorena, milion prodavnica, 100 milijardi artikala. Pa ne možete vjerovati šta je to. Sve je zatvoreno (samo zamislite mirise, vrućinu, gužvu), jedan glavni hodnik krivuda kroz sredinu, a iz njega se račvaju mali, metar i pol široki hodnici na sve strane, a svi iznesu ispred radnje pola robe tako da se jedva može proći. Tu se može kupiti šta vam god treba. A nije previše skupo i naravno može se cijenkat. Ja sam u početku krenuo u obilazak sa ovim lokalnim omancima, malo da pokupim ove cijenkaške tehnike. Ali na kraju dana sam kupio samo jednu kapicu i tri ona šala za glavu. Ne možeš čovječe ti tu ništa izabrat kad, gdje god pogledaš ima milijardu stvari, i sve na kamari. Ne znaš gdje završava jedna a počinje druga prodavnica. Treba prvo razgledati mjesec dana, pa da suziš izbor na sto stvari koje bi mogao kupiti. A prodavači! Svaki stoji ispred svoje trgovine (ha ha ha, čuj trgovine, šupice!), drži neki artikl i, ako ga nedaj Bože pogledaš samo sekundu, gotovo! Odmah ti skače za vrat! Ulazi, vidi, probaj, obuci, kupi, hajde braco, kvalitetno, jeftino, orginal! Naravno to sve zvuči kao: "Vahat hajduri hampi halali šukram etnen ajova hmsa...", ali pretpostavljam šta bi moglo značiti. Ne možeš ga se skačit, prati te 5 metara. I naravno kad krene jedan, odmah i ovaj preko puta samo pola metra dalje kreće u akciju, pa onda i ovi oko njih. Konkurencija je žestoka i mnogobrojna. Na kraju se digne hajka za tobom pa uletiš negdje samo da ih se riješiš. Ali tu ćemo se opet vratiti, pošto nitko od silnog čuđenja i proganjanja, nije skoro ništa kupio. U povratku sam tako slatko spavao u autobusu, da sam malo obalio majicu. Ne znam šta je u tim autobusima, ali me pravo uspavljuju, možda je do ljuljanja. Ali opet, ne znam šta je ni u predavanjima, a tu se ništa ne ljulja. Do mene je!
E Petak je bio jako sadržajan, zanimljiv i dobar dan. A i sunčan i vruć, nevjerovatno! Dešavanja počinju u 7 sati ujutro. Ja, pogađate, spavam ko top. Kuca netko na vrata. Ne bi ustao da me puškom tjera. Kontam da su oni što čiste sobe, pa će poviriti, vidjeti da sam tu i otići. Kakava greška, ako ništa zato što je Petak pa nitko živ ne radi. Ponovo kuca. Meni tlak mlijardu, jedino se Čet. i Pet. mogu naspavati ko čovjek, a netko mi se nakačio na vrata i sere mi se u ćeif. Ali ja se još ne dam! Kuca opet. Ja ustajem, otvaram, kontam je.. ti ja.... Kad na vratima stoji neki omanac i sa njim neka dva lika s koferima. Reko :"Šta je?" Omanac me pita ima li mi u sobi slobodan krervet. Reko: "Ima." I tu ga ja sebi šuknem! Nisam se ni okrenuo upade mi u sobu lik, moj cimer. Majko mila da ga vidite. Iranac. Ko da ga je Jim Carrey nacrtao. Ne mogu vam ga ovako opisati, ne znam ni odakle bi počeo a mogao bi pisati da dana. Zove se Human, ima debele brkove, Sabahudinovu frizuru a utrpan je do potpazuha. I mršav i sitan. Ma ko iz bajke. Neću više o njemu, baš sam bezobrazan. Ali istinu zborim života mi! Vidit će te slike. Uglavnom nismo više skupa, nakon jednog dana zatražio je vlastitu sobu (nisam mu ništa radio časna pionirska sam je otišao) tako da sam opet sam u sobi i mom oduševljenju nema kraja. Ali vratimo se na temu, prođe Petak dok ja Humana dočaram. U jedan sat smo se svi sastali ovdje na sveučilištu, i krenuli prvo na ručak pa na plažu. Tu sam upoznao i ovog drugog Iranca, a došao je još i novi grk Nicolas, imenjak. Bili smo s tri auta, bilo nas je 14 i polako. Ručak je bio u nekom tradicionalnom Omanskom restoranu gdje se jede na podu i rukama. Jao! Moram reći, nek sam to probao pošto je ovdje tradicionalno, ali kad bih se morao onako hraniti umro bi od gladi. I nije to do hrane. Hrana je bila dobra. Riža, piletina i ovčetina, i neka juha od povrća i salata, to je bilo ok. Inače Omanci jedu riže nenormalno. Pojeo sam ovdje riže za ovih 20 dana više nego u čitavom životu kumulativno. Svaki obrok je s rižom, tako da mislim da japancima i kinezima oči nisu krive zbog prehrane jer da je tako, omancima bi se već odavno spojile na potiljku. Uglavnom, ručak! Kao što sam rekao, nije ni se dopao ni malo. Prvo što se nisam mogao namjestiti nikako. Promijenio sam 20 poza za vrijeme jela. Nikako se namjestiti, a nas 14 se nabilo u neku malu prostorijicu koja je kao separe, a u biti samo kockasta sobica u kojoj nema ništa osim jastuka uz zidove. Noge me zabolile morao sam ustajati dva puta malo da se protegnem. Drugo, hranu su nam donijeli u tri tepsije, i mi bi svi iz toga trebali jesti rukama. A tepsije su pune riže na kojoj je po jedna koka i komadi te ovčetine. Kako ljudi jesti rižu rukama, ne mogu je smiriti ni na žlici (kašiki) a kamoli da je prstima kupim, pa bilo bi je svukuda. Ja sam morao uzeti kašiku (žlicu) bar za rižu, a i većina ostalih, tako da nisam samo ja bio party breaker. Meso smo jeli rukama, ni to mi se nije nimalo svidjelo. Ali očerupali smo onu koku za 5-6 minuta. Kasim mi je pokušao obijasniti tehniku kako da jedem rižu rukama (ima i zato fora i stvarno pomaže), ali iskreno niti sam mogao a ni htjeo da probam. I treće, zadnje, ali ne manje bitno, užasavao sam se od činjenice da se 6 pari noga nalazi 15 cm od mog ručka. Znači čerupaš onu kokoš rukama zajedno s još 3 čovjeka i gledaš u tuđe noge. Ručak iz snova. To je ovdje tradicionalna stvar, probali smo i to, Nikola ga više ne ponovio. Nakon te božanske gozbe, uputili smo se prema plaži. Vožnje je to oko 45 minuta (Muscat je baš velik, a ova plaža je negdje na kraju). Tu je bilo super. Oko 500 metara pješčane plaže proteže se u uvali koja je okružena strmim, golim i stjenovitim brdima. Jako zanimljiv krajolik, totalno drugačiji od ijedne obale koju sam do sada vidio. Sve je kamen, pijesak i voda. A voda je toplija i slanija od one u Jadranu. Vidile su se i poslijedice nedavnog hurikaaana, kako ga ovi ovdje zovu. Počupane palme i razbacane stijene neki su od pokazatelja. Inače ovaj hurikano koji ih je pogodio nedavno ima i ime, a zvao se Gonu. Plaža je od sitnog pijeska, ali voda nije mutna, samo skroz uz obalu gdje valovi udaraju. Mora se hodati oko 25 metara da bi se došlo u vodu preko glave. Tu smo se kupali do 5h, a zatim smo iznajmili brod da nas malo provoza uz obalu. To je bilo super. Obala je jako zanimljiva. Iako je sve voda i kamen, voda je izdubila mnoge pećine, pa je zanimljivo voziti se uz obalu i gledati. Poslije toga smo se još malo kupali i izležavali na plaži, sve u svemu, bilo je super. Osim kad smo polazili nazad, ne možeš se nikako pijeska riješiti. Uvuče se svugdje živo.
E tako, toliko za sada. Odo spavat, moram ujutro na noge u 6.45, pa na posao. Ovaj tjedan sam proveo u Bausher Municipality. To je kao urbanistički ured zadužen za ovu regiju Muscata koja se zove Bausher. Sutra mi je zadnji dan tamo, pa ću vam sutra pisati kako je prošao tjedan što se posla tiče. Toliko za sada. A evo i koja slikica s plaže, čisto da vam dočaram krajolik :-).

Meki strip club?!

Jao ljudi gdje sam sinoć bio. Ne znam je li smiješno ili tragično. Nismo znali gdje ćemo, ne bi daleko pošto se moramo ranije vratiti radi ovih što se ustaju u 5.30 na posao, i kaže ovaj Beker: ˝Hajmo u ovaj club imaju neke djevojke pjevaju, nije daleko.˝ On je nas već prije navlačio da idemo u taj club, ali kočio nas je Nemanja kojeg je on već jednom vodio u taj club. Nemanja bi pozelenio svaki put kad bi se spomenulo to mjesto i rekao: ˝Ma idite vi bre, ja neću tamo da idem više nema šanse!˝ Tako da smo do sada izbjegavali ići tamo radi njega. Nismo ni slutili koliko smo sretni bili, do sinoć. Inače, Nemanja je meni već pričao o tom mjestu i njegovim ne baš lijepim uspomenama, ali nije mi dočarao pravu agoniju odlaska tamo. Tako da sam još uvijek bio blaženi u naznanju. A rekao mi je i pravi razlog zašto nas Beker stalno forsira da idemo tamo. Navodno, Beker je zapikiro jednu od tih izvođačica u tom clubu koja nastupa (ako se to uopće može nazvati nastup) pod imenom Nataša. Sad već možete naslutiti porijeklo tih mladih umjetnica (ha ha ha). I nakon evo već desetodnevnog natezanja s Bekerom, odlučimo otić tamo da vidimo šta je više to čudo koje on toliko forsira. Sad mi nije jasno kako je Nemanja, znajući u šta se upuštamo, odlučio ipak još jednom otići tamo. I krenemo nas šestorica tamo oko 21.30, svi s Bekerovim autom. Baš nam je bilo lijepo četvorici na zadnjem sjedištu njegovog auta, a to baš i nije bilo tako blizu kao što je on rekao. I zamislite, nevjerovatno, ja sam uspio zaspati u toj kamari na putu do tamo. Nešto neviđeno na ovim prostorima! Ovi me ne znaju tako dobro pa im je to bilo zanimljivo. Eeeee da znaju gdje sam ja sve..... No dobro. I stignemo mi tamo, to je u nekom fensi hotelu. Uđemo unutra, i imaš šta vidit. Ona na Jozi, Meho na njojzi, i tarlahaju! Šalim se, ali situacija je jednako tragična. Lokal je veličine 80-ak kvadrata, mali šankić, malo veća bina, ostalo sve je gledalište od okruglih stolova i stolica koje su sve naravno okrenute prema bini. A na bini, manifestacija! Stoji pet djevojaka, finih mora se priznat, bjeloruskinje, obučene u tursku neku odjeću, ono kao za trbušni ples, i pjevaju Hit me baby one more time od Britney Spears čagajući u blago usklađenoj koreografiji s Muhtazom. Ja se umal nisam srušio s noga. Uhvatilo me ono moje. Nakon toga je uslijedila Celine Dion i ostali MTV hitovi prekinuti po kojim domaćim hitom. Ludilo brale ludnica, totalna manifestacija, atmosfera ko na sahrani. Sjedi 10-ak likova, što domaćih što stranih u rasponu od 35-50 godina, svaki za svojim stolom, i ko bez daha prate performance. To je tužni dio priče, to i činjenica da sam ja actually tu. Sjeli mi u kut, malo sa strane, dođe konobar i donese nam dvije zdjele kokica. Još samo da je izišao krotitelj s bičem i pravi cirkus. I, šta se sad tu dešava. Da ne bi bilo da dođete i da samo gledate, jer to bi bilo dosadno je li, hoda neka kineskinja oko stolova obučena kao konobar i nosa neke velike ogrlice preko ruke i drži neke male krune, one kao na izboru za miss. I, onda vi kao oduševljeni pasivni posmarč, možete kupiti tu ogrlicu ili krunu koju onda ta kineskinja odnese djevojci na bini koju ste izabrali. Ako sad očekujete da će ona sići pa plesati oko njega, ma jooooook. Ona taj rekvizit okači na sebe i drži ga jednu pjesmu, i za to vrijeme dok se razmeće kompliciranim pokretima Muhtazove koreografije, gleda u ovoga što je kupio tu ogrlicu ili krunu. Vrhunac večeri. Erupcija oduševljenja. Budi Bog s nama! Da se raskriviš ko siroče. Vaginalna manipulacija na vrhuncu. Ima i neka razlika između te ogrlice i krune, osim u cijeni, ali nisam zapamtio ni primjetio u čemu je razlika, jer me ono baš nije zanimalo. Bit će da te s ogrlicom gleda, a s krunom te baš gleda, ili te baš baš gleda. Beker je Nataši uzeo jednu tu krunu, pa ga je ona baš baš gledala, pa je bit će to to. Koliko para, toliko muzike, uvijek je bilo. Majko mila gdje dođoh! Pa ne mogu da vjerujem da netko može biti onako očajan. Ja sam u to već samo čekao kad će netko reći da idemo, a i ostale face, osim Bekerove, su bile zrele za to. Ne znam ni tko je rekao: ˝Hoćemo li i..˝, i ja sam već bio na vratima. I onda šlag na kraju. Kaže Nemanja kad smo pošli: ˝Hajte ovamo, ovo morate vidjet.˝ Uvede nas kroz vrata koja su bila odmah do ovih od ovog kuleraja gdje smo bili, kad tamo sve isto samo u arapskom stilu. Game over. Izletili smo poput vjetra iz hotela. Jeste da je jedina veza ovoga i Omana to što se zapravo ova manifestacija dešava u Omanu, samo to, ipak je još jedno iskustvo. Pomalo komično, pomalo tragično, ali svakako vrijedno spomena i dio cijele ove Omanske avanture.

Dobili smo spisak mijesta koja ćemo posjetiti, i to me veseli jer ćemo upoznati, ne sva, ali većinu lica koja nam Oman može pokazati. A kako ja budem putovao nepreglednom Omanskom pustinjom, tako će te me vi pratiti kroz ovu neponovljivu avanturu preko ovog bloga.

Jaaaaaaaaao kakav izričaj, pravi pjesnički zar ne! :-D. Odo sad kroz pustinju i pustinju do studenskog centra na kilo riže i malo piletine.

Evo jedna kratka sa sveučilišta.

Man over board, all hands on deck!!!

Jao ljudi utopih se u ovim poplavama! Ovaj Dr. Salim nikako da olabavi s ovim reportom. Ja kad god dođem: ˝Ovo je dobro, nastavi raditi dalje.˝ Dokle više, kao da pišem doktorat o poplavama. No dobro. Non stop kukam o poslu pa evo neću više. Ja to malo napušem radi dramaturgije, nije to baš tako strašno. Jutros sam bio kod Dr. Salima. Odnio mu ovo što sam do sada uradio, pa da vidimo šta ću dalje. Rekao je ovo što sam evo već gore, malo naviše napisao. Ja se stvarno trudim da napišem taj report, ali izgleda da se moja vizija ovog reporta i ona Dr. Salima malo razlikuju. Samo par svjetlosnih godina. Tu je to negdje. Ali ne, ozbiljno, ja nemam baš iskustva u pisanju ovakvih izvještaja, niti znam na kakve je izvještaje on navikao, i kako ih oni ovdje pišu. Ja sam mislio da trebam skupiti informacije i literaturu o poplavama, uzeti ono što meni treba, i napisati mu izvještaj od 10-ak stranica generalno o poplavama. Kako nastaju, zbog čega, gdje i kad se dešavaju, kakve su štete i kakva su sredstva predviđanja i zaštite od poplava. Što sam i uradio. Mislio sam, napišem to, predam, ako je dobro, idemo dalje. Ali to tako izgleda neće ići, i kako sastanci s Dr. Salimom prolaze, to meni postaje sve jasnije. Natjerat će me da napišem stvarno dobro izvješće, da napišem izvrsno izvješće, fenomenalno izvješće, fantastično, jaaaaaao!! Ambalaža rotira!! :-D. Šalu na stranu, čovjek je zamislio da napravim izvješće koje će stvarno poslužiti nečemu korisnom, a ne samo da ovo bude eto još jedna praksa u Omanu, šturo odrađena i brzo zaboravljena! Zbog toga, iako me poplave još uvjek previše ne zanimaju, počinjem se pravo angažirati da ovo bude stvarno najbolje što ja mogu naprviti. Malo sam se raspitivao kod domaćih studenata kako ta izvješća trebaju izgledati, pa pomalo dobijam sliku kako to ide. Samo će moje biti puno duže jer ću ga izgleda, htjeo nehtjeo, raditi mjesec dana. Ali nije to tako loše, sad kad sam potpuno shvatio šta je on zamislio, prihvatam to i probati ću to napraviti kako treba. Danas mi je rekao da ću u subotu početi petodnevni posao u nekoj obližnjoj firmi. Neće to u stvari biti posao, nego više obilazak mijesta s inžinjerima iz te tvrtke koje je pogodila nedavna oluja. Ta tvrtka inače radi na obnovi. To bi mi trebalo pomoći oko drugog dijela izvještaja, a to je o poplavi koja se dogodila ovdje. To me jako veseli jer ću ići malo i na teren što je neusporedivo zanimljivije od knjižnice svaki dan. Tako stvari za sada stoje što se posla tiče, vidit ćemo šta i kako dalje.

No dosta o poslu. I previše! Došao nam je još jedan student iz Njemačke. Ime mu je Daniel. Nije baš pretjerano zanimljiv pa nemam više ništa o njemu ni napisat. Ja trenutno najviše vremena provodim sa Grkom Stamom i Nemanjom, pošto oni kao i ja rade ovdje na sveučilištu. Upoznao sam još dva super lika, Omanca. Jednoga prekjučer, ime mu je Mubarak, a drugoga večeras, ime mu je Muhamed. S Mubarkom me je upoznao Dr. Salim. On je najbolji student na građevini ovdje, a Dr. Salim ga je bio zadužio da mi pomogne naći knjige o poplavama u knjižnici. On je na trećoj godini. Super dečko, jako ljubazan. Inače, ja se ne mogu načuditi koliko su ljudi ovdje ljubazni i susretljivi. Svi pozdravljaju, kad upitaš nešto ne samo da ti pokažu nego te i odvedu gdje trebaš. U, mala digresija, sad mi pade na pamet. Jutros ja s Dr. Salimom sjedim u uredu nekog drugog lika koju popunjava dokumente za taj moj posao u toj firmi. U to ulazi neka žena, ili možda djevojka (ne možeš baš znati kad joj vidiš samo lice), radi tu, donosi neke papire. I Salim, stari švaler, u priču sa njom, nešto se smješkaju, komešaju, izmotavaju. I, sad upoznavanje. Moje prvo s nekom pripadnicom ljepšeg spola ovdje. On govori njoj: ¨Ovo je Nikola, on je iz BiH˝, ja skačem na noge sa stolice, instinktivno pružam ruku, i ispadam tele neviđeno. Meni ruka strši na sred ureda ispred nje, ova dvojica gledaju, a što je najgore gleda i ona i ništa ne poduzima. Drži one papire i gleda me ono kao: Šta ovaj radi, kome je ovu ruku digo nisu ovi papiri za njega. Obraz mi na pod pao. Ja odmah: ˝o, its ok¨, i nazad u stolicu s pogledom u pod. Jako neugodna situacija. Od sada samo mašem glavom!

I vraćamo se opet na Mobarka. Ja sam mislio da će mi čovjek pomoći oko tih knjiga, i za svojim poslom. No međutim, on me zvao da idemo skupa na ručak, javi se svako jutro kad dođe ovamo pita gdje sam šta sam. Večeras me je vodio u grad da večeramo i da se nađe s prijataljem koji studira građevinu u Australiji i s kojim se nije vidio pola godine. To je taj Muhamed. Mubarak inače vozi najnovijeg Mustanga. Kad sam vidio šta vozi, na pamet mi je pao onaj vic kad je mali Mujo loš u školi, pa mu stari dođe s informacija pa ga gotivi s cigarama, pivom i porno časopisima, pa ga mali Mujo pita:˝Jao tata ko ove koke klepa!˝, a stari mu zvekne šamarčinu: ¨Odlikaši moj Mujo, odlikaši˝! Pričao mi je putem kako mu je nedavno ugrađivao neke rore, pa sad u autu bruji, naježiš se kad ga zamanja, kako ima 330 konja, ali nije od onih tipova koji pate od toga, pričali smo i o još dosta drugih stvari. Malo me provozao po gradu, pa smo onda stali na neko prkiralište da se nađemo s Muhamedom. U to upada Muhamed s Hummerom K2 Special edition. Ja ono gledam, kontam koliko ovi bušotina imaju. Ispada Muhamed iz kuće na točkovima, 50 kila žive vage, manji od mene za pola glave. Zanimljiv prizor. Ali to sve na stranu, Muhamed je stvarno super momčić. Vozo nas po gradu, pokazivao mi gdje je poplava bila, dokle je vode bilo (a bilo je stvarno puno, na nekim mjestima u gradu i po 5-6 m dubine), gdje se izlazi, gdje se dobro jede, onda nas je odveo na večeru na neke sendviće koji su bili pravo dobri. Lik me prvi put u životu vidio, i izvozo me, pokazo mi svašta, častio me večerom, šta da vam kažem, svaka mu čast. Kapa dole. Onda su mi Mobarak i Muhamed pričali lokalne zavodničke tehnike. Kažu, kad si u autu, malo kuliraš okolo, ako te zanima neka naljepiš joj se na branik, ili ako je obratno onda o na tebi, pa onda malo blicaš, pa se potežeš, pa onda možda stenete negdje na piće i tako to, dalje šta bude. To se odmah slično i desilo, kad me Mobarak vraćao na svučilište, neke se tri upakovane koke sa S-klasom naljepile njemu na branik, i blicaju, kao da prođu. Pa se onda on skloni u drugu traku, pa ih malo pusti da prođu pa ga onda zamanja pa ih prepila, fala Bogu može mu bit kad vozi šta vozi, i tako to biva valjda, samo što je mene vozio na spavanje pa ih je onda pustio dalje. A kažu ako sjediš negdje u kafiću ili negdje na javnom mjestu gdje ima puno ljudi, upališ bluetooth, probaš naći ima li itko isto uključen oko tebe, ako ima, ukucaš svoj broj mob.-a i pošalješ svima oko sebe, pa ako ima koja zainteresirana, ona će ga prihvatit, počnete se dopisivat, pa šta bude. Zanimljiva tehnika.

E, a mi se ovdje dogovaramo između sebe da idemo u Dubai. Dali su nam ovi iz IAESTE-a ovdje program za nadolazeće vikende,i izgleda da nisu planirali Dubai. Tako da sada Stam traži po internetu prevoz i hotele u Dubaiu. Imaju autobusi redovno iz Muscata za Dubai, a našao je tonu nekih hotela gdje se može prenoćiti za 25-30 eura, a visa se isto vadi na granici, tako da je izgledno da ćemo otići prije ili kasnije.

Eto toliko od mene za ovaj put. Pročitao sam zadnje komentare, super su, obraduju me pravo svaki put. Pišite i dalje, a i ja ću po malo. Do idućeg post-a, Blooooog!

Ma bjaaaaaaaaži tamo, bjaaaaaaaaaaaži, bjaaaaaži

Eeeeeeeee pa dragi moji blogoljupci. Evo mene malo i među moje. Vidim da je se nabirikalo ovih komentara. Super su svi. Uživam čitajući ih i dobro se nasmijem svaki put. Super ste! Nisam dugo ništa pisao, šta ću. Šta da vam kažem. Za vikend, tj. Četvrtak i Petak, ovdje ništa ne radi, pa tako izgleda ni internet. Ja ne znam šta je, možda i on ide u džamiju molit 5 puta dnevno, uglavnom ne radi. Ostalim danima smo stalno išli negdje pa kasno dođi, rano ustani, nikako da uhvatim vremena. Imamo dva lokalna studenta, Kasima i Bekera, koji imaju auta i svaku večer nas vode negdje. Stvarno su super momci. Došla su nam još dva egipćanina, Jaser i Ahmed, i još jedan srbin Ivan. Srbin je dobar, a dobri su i egipćani. A dobar je i srbin. A dobri su i egipćani! :-) Samo su malo čudni. Ovi egipćani. Ponašaju se kao da su na odmoru u Hilltonu pa prave neke probleme konobarima, nisu zadovoljni uslugom, organizacijom... Kao da su faraoni, a izgledaju kao šiftari. Malo sam pogan, ali stvarno tako izgledaju. Ovaj jedan je kao šminkeraj žešći, brćići i zalizana frizurica, kaže ovaj srbin Nemanja: ´´Mogu ga zamisliti kako spava s onom mrežicom na glavi kao Ljubiša Samardžić u nekoj staroj seriji.´´ :-) Matar nam je otišao za Banja Luku, sad je sigurno već tamo. Prije odlaska mi je poklonio jednu ovu njihovu trdicionalnu haljinu kakvu svi nosaju koja se inače zove Dišdaša (naravno tako se ne piše ali se tako izgovara). Tako da mi je riješio pitanje mačkara iduće godine. Još mi samo fali kapica, ali i to ću sredit. Pa kad se skompletiram, ima da se slikam pa ću vam objaviti sliku. E, pošto nisam odavno pisao, pa ću da krenem kronološki.
U utorak su nas Kasim i Beker vodili da pušimo nargile koje oni zovu šiše. Tu oni redovno izlaze, a i mi smo htjeli da probamo nešto tradicionalno, pa eto, odmah naopako. Taj lokal mogu da opišem sa dvije riječi: ćeif i merak. Tu se skupljaju lokalni Omanci, puše te šiše, gledaju TV, igraju tavle, karata itd. Brato, pravi merak! I mi smo se tu odmah uklopili fino, naručili Marokanski čaj, produvali te šiše (tj. šiiiiiiše)...... kuleraj žešći. Nismo ostajali do kasno jer Kalid i Toshi moraju u 6 krenuti na posao (blago meni pa radim na fakultleu). Inače vožnja do tih šiša traje oko 15-tak minuta (autoputem). To nije u Muscatu nego van grada. Zapravo, Muscat je u stvari i grad ali i čitava ova pokrajna koja se sastoji od više mijesta koja su oko grada. Uglavnom, pokrajna Muscat je ogromna. Ne znam točno od koliko se mijesta sastoji, ima ih dosta a sve je to spojeno kao jedan grad, pa ih je teško razgraničiti. Bar meni. Znam samo ime jednog mjesta koje je najbliže ovdje sveučilištu a zove se Al-khod. Ja to nazivam mjestom ali to su vam u stvari Vrapčići na desetu. Ciganija teška. Kad smo se prvi puta vozili ovuda, ja sam samo konto:´´Nije valjda ovo Muscat ne daj Bože, neću valjda u Vrapčićima provesti dva mjeseca´´!? Pa sam onda bojažljivo upitao Kasima koliko ima još do centra, nisam htio da mu kažem: ´´Nije vam ovo valjda grad´´! Kontam, ako čovjek živi tu da se ne uvrijedi. ´´O, no this is the village´´. To je bio njegov odgovor na što mi je jako laknulo. Muscat je fin grad. To sada ja govorim. Centar je jako urban, puno hotela, i službenih zgrada koje su sve na foru nekih starih dvoraca i palača tako da sve skupa jako fino izgleda. Samo ova okolna naselja malo kvare dojam, kao da neka lijepa orijentalna plesačica stoji u sred hrpe cigana, e tako nešto. A mogu vam reći da ih je ona nedavna oluja pogodila teže nego što sam mislio i što se to na TV-u prikazivalo. Dosta cesta je još totalno razvaljeno, voda ih totalno odnijela. Kasim mi je pričao da je u Muscatu voda bila i do 2,3 metra duboka. Sve je bilo poplivalo, neki se mostovi srušili, dosta je cesta nestalo. Ali ne možete vjerovati za koliko su sve obnovili. Muscat sada izgleda kao da ništa nije bilo, samo je još par cesta van funkcije, a ostalo je sve normalno. A prije mjesec i pol dana je sve bilo na kamari. Jučer smo bili u nekom velikom Shopping centru koji je malo ukopan, i u kojem je bilo 4 metra vode. Sada sve normalno radi. To ti je kad imaš para. A i ljudi su ovdje drugačiji nego na zapadu. Kriminala nema skoro nikako. Svi su nekako prijateljski raspoloženi. A šta mislite koliko je benzin? Razmislite malo pa ću vam na kraju reći. Ja ozbiljno razmišljam da kupim lopatu, pa da malo proprpam ovdje oko sveučilišta po ovoj pustinji. Ali previše je vruće pa me to malo koči.
U srijedu su nas obavjestili da ne možemo više besplatno jesti ovdje u Faculty clubu gdje spavamo. Valjda im je preskupo, šta li. Uglavnom sad moramo pjehane po ovoj žegi za svaki obrok prepješačiti oko 800-tinjak metara do studenske kantine. Tamo hrana nije tako dobra kao što je bila ovdje naravno, ali nije loša i nije to što mi toliko teško pada, nego tko će po ovoj žegi svaki dan tri puta tamo-vamo. Vi ljudi ne možete zamisliti koja je vlaga ovdje. Kad imaš naočale na glavi, i iziđeš vani, totalno se zamagle u roku od dvije sekunde. I to nije šala. Svaki ih put moraš skidati da obrišeš vodu sa njih. I još jedna zanimljiva stvar. Usprkos silnoj žegi, kad ste vani, nikako se ne znojite. Valjda nema smisla, šta li, jer znoj se nema gdje ispariti. Umijesto toga, zrak vas odmah skvasi, vrlo ružan osjećaj.
U Srijedu smo opet bili na šišama, navukli se na merak pravo plaho! :-). Zapravo, ne. Iskreno su mi šiše pravo dosadne. Ne mogu da shvatim da netko može toliko da uživa u pušenju! :-) He,He ova je bila pravo sugestivna. Naravno,mislim na pušenje šiša, a tko je bilo šta drugo pomislio sram me, ovaj, sram ga bilo!
E u četvrtak smo bili na bazenu, tj. u toplicama. Četvrtak je kao u nas Subota, neradni, pa smo se išli malo hladit, tj. barit (mislim kao hrenovke). U sklopu sveučilišta ima neki Staff club, kojemu samo ime govori za što služi, i tu ima bazen, teretana, restoran, teniski i košarkaški tereni, i još svašta nešto. U glavnom, temp. zraka je bila 39, a temp. vode u bazenu 33 stupnja. Da, 33 stupnja celzija. Znate kako se kaže, topla ko ......! Ali sreća bili su tuševi! Kako da ne! Znate kad na moru ne možete ući odmah pod tuš jer je voda uvijek malo hladnija, e pa pogađajte, ovdje je vrela. Kao i sve ostalo! E, onda smo na večer išli u Safari club na prijedlog Grka Stama, koji je lociran u hotelu Hyatt-u, a ovaj je u Muscatu. To je od prilike 40-tak min vožnje od sveučilišta. Grad je malo dalje, ali šta ćemo. Club je bio stvarno dobro sređen, a u njemu su većinom bili stranci. To je jedno od rijetkih mijesta gdje se poslužuje i alkohol između ostalog. Dva pića 20 maraka. Razumno, ako ste poludili! Kasim mi je rekao u neka doba:˝Da mi tata i brća znaju gdje sam, objesili bi me˝! No comment! Svirala je neka Australska grupa˝Shine Band¨, i to je svirala odlično! Najbolji live nastup koji sam ja čuo. Svirali su strane poznate hitove. I tako dok smo mi pijuckali i slušali muziku, Egipćanin Ahmed je krenuo u džihad ali na žene. Kriterij! Šta je to? Jede li se to? Napada Ahmo sve živo. Prolaznost je slaba, ali ide čovjek na kvantitet, pošteno. Bolje od nas ostalih koji smo samo blejali u pjevačicu. Jeste, samo ima jedna kvačica. Ne znam zašto, iako je klub bio pun bogatuna (kubanke, odijela, nakit i to, vidi se odmah), također je bilo i dosta kineskinja i tajlanđanki. E pa šta je sad tu čudno, pitat će te ili možda nećete ali ću vam svejedno reći. Mislim da su te dotične gospodične bile rent-a-sex a i ostali su se složili sa mnom. Ali Ahmo, ne brka ćeifa! Bio je u ofanzivi dok nismo krenuli na počinak. Sreća ne uhvati ništa inače bi se svi morali za džep hvatati.
E, onda Petak, mogu ga preskočiti komotno jer u ovoj zemlji Petkom zabava ide na godišnji. Svi smo spavali do ručka. A pošto ne radi ni studenska kantina naravno, jeli smo u nekom restorančiću koji drže Indijci, i koji je otvorio tek u 3. Jeli smo nešto što oni zovu Pizza a mi ˝Budi Bog s nama¨! Jedino što je slično s našom pizzom je da se sve ono povrće i još svašta nešto nalazi na okruglom tijestu. Tu smo odlučili ponovo jesti ne. Sada nije loše, dozvolili su nam da jedemo opet ovdje gdje i spavamo ali samo vikendom.
I napokon, današnji dan je prošao u radnom ozračju. Bio sam kod Dr. Salima jutros u 10. Pogledao je report o poplavama i rekao da je dobar i da ga trebam završiti do ponedjeljka. Ja sam mislio da je gotov ali naravno, to mu nisam rekao. Do sada sve što sam napisao sam skinuo s interneta. Danas me je on upoznao s nekim njegovim najboljim studentom koji me odveo u knjižnicu i pomogao mi da nađem nekog štiva o poplavama. Pa sam ja konsekventno pronašao 5 knjiga od po cca 300-tinjak strana i proveo u knjižnici od 11 do 18.00 sati. Nije sve tako crno, imao sam pauzu za ručak od pola sata. Yupi! Sutra me opet isto čeka, oduševljenju nema kraja! Poplave me zanimaju ko i lanjski snijeg, ali šta ću, ne može čovjek uvijek u životu raditi ono što mu se sviđa. A i nadam se da će biti bolje kad završim ovaj report. I nakon te knjižnice, krernemo mi na kuglanje u ovaj studenski club. Taman malo da se opustim kad, tamo ženska večer.To nam se isto dogodilo i neku večer. Znate da ovdje žene, tj. studentice imaju svoje večeri. 3 u tjednu. Tada je dopušten samo njima ulazak. Zatim imaju svoje šetnice na sveučilištu, znači to su prolazi kojima samo studentice šetaju. Nije to baš tako strogo, mogu i studenti kao recimo ja kad sam tek došao i nisam imao pojma o čemu se radi :-). Ali nije to da im je dopušteno samo tud da hodaju, nego to je samo za njih a sve ostalo je za sve. Mi mislimo da su ovdje žene podređene, da nemaju prava. Totalno pogrešno. Čak mislim da imaju većih privilegija ovdje nego žene u nas. Na sveučilštu ih ima podjednako kao i muškaraca. Tako da naša percepcija o Omanu kao nekoj strogo religioznoj i zatvorenoj zemlji je totalno pogrešna. Istina je da oni nose istu odjeću i da se žene motaju (ali ne pokrivaju lice to sam rijetko viđao, samo kosu), i da se mole 5 puta dnevno, i da imaju neka nama možda čudna pravila, ali žive sasvim normalno, možda normalnije i od nas. Nemaju ugovorene brakove, to su gluposti. Možda negdje u nekim selendrama u sred pustinje, ali ovdje momci i cure se zabavljaju isto kao kod nas. Ovo pišem samo malo da razbijem naše mišljenje o ljudima ovdje i njihovom životu, jer kad podvučem liniju, iskreno mislim da žive normalnije i bolje od nas. Još jedna zanimljiva stvar. Ova dva omanca koja sam upoznao, Matar i Kasim, nikada se u životu nisu sami obrijali a moje su godište i imaju bradu kao da im je 40. Stalno idu u brice da ih brije. Svašta! A Omanci uopće ne rade nikakve fizičke poslove. Sve im rade Indijci i oni otamo. Sve fizičke poslove.
I, još da vam kažem koliko je benzin. Litar benzina košta pola marke. Toliko isto košta i pola litra vode.
Eto tako dragi narode, malo sam ga odužio ali šta ću nisam odavno pisao a svašta se dešava. Pokušat ću češće pisati ako uspijem prekrstiti internet pa ga natjerati da radi vikendom. Evo okačiti ću i koju sliku čisto da ne zaboravite kako izgledam :-)
Do idućeg izvještaja iz osunčanog Omana, Blooooooooog!

Vrijeme u Omanu: ´´Upalite pekaru na 200 stupnjeva i ostavite da se peče non stop!´´

Draga obitelji, od kojih mama tata sestra baka tetka ujna striko......, drugarice i drugovi, kolegice i kolege, svi prisutni i nazočni koji me znaju i poznaju: Šta ima? :-D. S nekim sam se čuo, s nekim nisam, s kim nisam nemojte mi zamjeriti. Vidim da se svi pitate gdje sam i što se ne javljam, e pa evo me. Nisam vam se javljao jer nisam imao pristup internetu, do sada, po radi nekog kabla. Ali sad je tu i sve je OK. Situacija se znatno popravila od zadnjeg posta koji sam pisao u Petak na večer a objavio tek sada zbog gore navedenog problema. Vidim da mi komentirate blog. I to iza leđa! Sram vas bilo! Naravno, šalim se. Jako mi je drago vidjeti da pišete komentare i da čitate blog. Puno vam hvala za to. Dajete mi motivaciju da nastavim, nadam se u istom svijetlu.

Subota ovdje je opet bila prilično dosadna, proveo sam je čitavu u sobi. Ali mi je za večerom prišao jedan fini čiko, koji ide pod imenom Nasser i inače vodi ovaj Faculty Club gdje boravim, i rekao mi za internet i kome se trebam javiti na fakultetu. Pa sam ja to i uradio sutra ujutro nakon doručka. Na fakultetu su me dočekala dva jako ljubazna Omanca, Dr. Abdulah i Dr. Ali. (ali ne onaj Ali seronja što mi je udario šupljak na aerodromu nego drugi Ali). Oni su me upoznali s Grkom Stamom (što je skraćeno od Stamo....nešto), Englezom Khalidom, Japancem Toshijem (što je isto jako skraćeno od Toshicu...., možda i tamaguči ko će znat) i Omancem Matarom. Svi su super likovi i sa njima provodim dosta vremena. Kasnije sam upoznao i srbina Nemanju, pa se sa njim odmaram malo od engleskog. Matar je student ovdje i ide u Banja Luku na razmjenu za koji dan, pa je naravno pun pitanja. Ali je super lik, jako ljubazan, pa mi nije problem objašnjavati mu stvari, a on mi je i pokazao čitavo sveučilište. Inače svi ljudi ovdje su jako susretljivi i ljubazni, iskreno, nije mi jasno kako im ne dojadi stalno se smješkati. Ali su uvijek spremni pomoći šta god da trebalo. A sveučilište je stvarno ogromno. Znam da sam to već rekao, ali nisam znao da je ovoliko. Više je grad nego sveučilište. Ima banku, bolnicu, trgovine, ogromnu džamiju, kuglanu, teniske terene, bazen, teretanu, laboratorije za sve živo, najveću knjižnicu u čitavoj široj regiji,..... I sad će te reći pa šta Nikola bulazni to i jeste grad. Jeste, ali je sve to napravljeno u isto vrijeme (1986. godine) i sve su zgrade slične i na istu temu, i sve je ograđeno. Mislim da ako sve uzmem u obzir, da je veličine Mostara. Rekoše mi da u svim ovim Arapskim zemljama, ima samo jedno veće u Saudijskoj Arabiji.

Vrijeme ovdje je katastrofa. Sreća da mi je soba klimatizirana, inače, ili ne bi spavao ili bi se vratio prvim avionom nazad. Za sve vas koji se žalite da je u Mostaru vruće i sparina, blago vama, ne znate šta je prava žega. Sve živo je ovdje klimatizirano, i to drastično. Vani je 40-tak a unutra 18 stupnjeva. Pa svaki put kad iziđeš vani, kao da te netko poklopi u toster. i Reći će te:´´Pa šta je 40, u Mostaru je 46 stupnjeva´´. Ovdje je 40, ali kakvih!! Ovo je jedino mjesto gdje sam bio, gdje je gore u hladu nego na suncu. Na suncu bar znate da je vruće pa se sklonite u hlad. Ovdje kad uđete u hlad, ništa se značajno ne desi pa te počne nervirati! Kakav je ovo hlad?! Vlaga je užasna. Može se nožem rezati. Kad hodate vani isto kao da hodate u jako toploj vodi. Sve se ljepi. Bljak! Dosta o tome. Sreća ima klima!

Cijene ovdje nisu previsoke. Malo su skuplji od nas, ali ne puno. Danas smo bili u Nekom ogromnom shopping centru, može se naći stvari koje su čak jeftinije nego kod nas.

E sada par informacja za moju užu obitelj. Smještaj je super. Kao u hotelu. Hrana je također odlična. Imamo sva tri obroka i za sada jedem sve što nude. I stolica je uredna i redovna tako da mi ništa ne škodi:-). Eto tako. Pa da se ne morate sekirati ni za šta.

Danas mi je bio prvi službeni dan na poslu. Za mene je zadužen Dr. Salim. Rekao mi je da ću raditi na sustavu za zaštitu od poplave koji još ne postoji, i koji tek treba biti izmišljen. I morat će biti nešto novo, još neviđeno na ovim prostorima, a ni u svijetu. Kako ih je nedavno klepio ovaj uragan, sve živo poplivalo, pa sada planiraju neki sustav zaštite. Uglavnom, moj prvi zadatak je da napišem rad o poplavama generalno. Pa ću onda pisati i proučavati ovo što se desilo u Omanu, pa bih nakon toga trebao raditi u AutoCAD-u i laboratoriju na razvijanju ovog sustava. Takav je plan. Imam malu tremu glede ovoga svega jer ne znam koliko točno očekuju od mene. Dr. Salim je zvučao jako ozbiljno kad mi je objašnjavao šta trebam radit. Ja ću probati iskopati sve o poplavama, pa ćemo vidjeti. Također mi je rekao da će mi probati srediti da radim dva tjedna u nekoj tvrtki van sveučilišta, pa ćemo vidjeti šta će od toga biti. Uglavnom, sve u svemu ne zvuči loše, nešto će se i naučiti nadam se.

Što se tiče IAESTE-a ovdje, usko je povezano sa sveučilištem, što kod nas nije slučaj ni pod razno. I vode ga profesori i asistenti što je također neuobičajeno. Trenutno je ovdje 7 studenata na razmjeni, a očekuje ih se 27 ukupno, od kojih 9 cura i 18 ovog drugog. Kako sam čuo, program za strane studente je jako dobar. Svaki vikend se putuje negdje drugo, pa se tome jeko veselim.

Eto tako. Ovaj post je malo više informativan, nadam se ne manje zanimljiv. Pišite mi i dalje komentare, biti će mi jako drago. Until next time, mahanje from Oman!